Bili su potrebni sati da vatrogasne ekipe stignu na lice mjesta i ugase požar, ali tijela petoro (od devetero) djece nikada nisu pronađena, ostala su samo pitanja. Je li vatra mogla dosegnuti takvu temperaturu da potpuno dezintegrira tijela ili je rješenje misterije znatno jezivije?
Iako je ova priča stara preko 70 godina, stanovnici Fayetevillea u Zapadnoj Virginiji i dalje prenose priče o tajnovitoj tragediji.
Badnjak 1945. godine bio je uobičajena večer, George i Jenny Sodder, talijanski imigranti, ispunili su američki san i izgradili dom u SAD za svoju mnogočlanu obitelj. Otišli su u krevet sa svojom 2-godišnjom djevojčicom Silvijom, dok su njihova mlađa djeca, Morris (14), Marta (12), Luis (9), Jenny (8) i Betty (5) ostala budna, naizgled igrajući se.
Najstariji sinovi, John (23) i George Jr. (16) već su zaspali nakon cjelodnevnog rada. Najstarija sestra, Marion, brinula se za svoju mlađu braću i sestre dok nije zaspala.
Oko ponoći, cijela je obitelj utonula u san. Ubrzo nakon toga, telefon je zazvonio u Georgeovoj radnoj sobi. Jenny podigne slušalicu i čuje samo čudni smijeh. Očito je pogreška, pomislila je. Tada je primijetila da su svjetla i dalje upaljena, te da su vrata otključana, što joj nije bilo pretjerano čudno. Ugasila je svjetla, zaključala je i legla ponovno. Nije to bilo zadnje buđenje te noći. Kasnije je odjednom ustala. Ali ipak je zaspala.
Sat vremena kasnije buđenje postaje noćna mora. Miris dima iz Georgeovog ureda uznemirio je obitelj. Jenny, George, Silvija, John, George mlađi i Marion su uspjeli pobjeći, ali je petero mlađe djece ostalo odsječeno jer je vatra zahvatila stepenice koje su vodile u njihovu spavaću sobu.
Pokušali su sve da ih spasi, ali sudbina, ili nešto mračnije, bila je protiv njih. Ljestve pored kuće su naprosto nestale, obiteljski kamion nije htio upaliti, kante vode bile su zaleđene i neupotrebljive, telefoni kod susjeda nisu radili, a vatrogascima je bilo potrebno čak sedam sati da stignu. Ustanovili su da je požar uzrokovala "loša instalacija", te da je vatra bila toliko vrela da je potpuno uništila i posmrtne ostatke petero djece. Ipak nesretni roditelji nisu bili uvjereni službenim nalazima, a pomislili su i da je požar bio podmetnut.
Georgeu je prije prijećeno vatrom. U mjesecima prije tragedije, agent osiguranja čija je ponudu George odbacio, pokucao im je na vrata. Odbijenica nije ni najmanje se svidjela agentu, ali izgleda je sve imalo i političku pozadinu. Prodavač osiguranja nije podnio ni to što je George javno opsovao i Benita Mussolinija te je prokleo Sodderu riječima: "Kuća će ti nestati u dimu i djecu će ti progutati oganj! Platit ćeš za uvrede upućene Mussoliniju!"
Isti je čovjek bio dio tima koji je utvrdio da je požar nesretni slučaj.
Da situacija bude još gora vatrogasci nisu rekli obitelji da su u spaljenoj kući ipak pronašli posmrtne ostatke. Kada su kasnije to otkrili Georgeu utvrđeno je da kosti nikako nisu mogle pripadati djeci Sodderovih, te da su podmetnute.
Dvije godine kasnije, George i Jenny poslali su pismo ravnatelju FBI-a, Edgaru Hooveru. Dobili su i odgovor da bi bim rado pomogao, ali su lokalne službe zatvorile slučaj, a i policija Fayetevillea odbila suradnju.
Obitelj je objavila plakate, mediji su uključeni, ali nijedna djeca nisu pronađena.
A onda, 20 godina nakon požara, Sodder je dobio pismo bez povratne adrese. Činilo se da je u njemu fotografija Luisa, jednog od djece navodno spaljene u vatri. Na stražnjoj strani je napisano: Luis Sodder. Volim brata Frankieja. Nesretni roditelji pokušali su ponovno ispitati sudbinu svoje djece, ali su umrli bez otkrivanja onoga što se doista dogodilo.
