6. rujna, prije točno četrdeset godina, uspavani japanski grad Hakodate uzbudilo je slijetanje jednog zrakoplova. Da je riječ o bilo kojem drugom zrakoplovu, nitko se ne bi previše uzbudio. Ali ovoga puta bila je riječ o sivoj grdosiji s famoznim crvenim zvijezdama Sovjetskog saveza. Nitko izvan granica Sovjetskog saveza nije vidio takav zrakoplov.
Mlazni zrakoplov sletio je na pistu, ali se ispostavilo da je prekratka. Prošao je stotinama metara gole zemlje prije nego se zaustavio na samoj granici zračne luke. Pilot je izišao iz zrakoplova i ispalio dva hica iz pištolja kako bi rastjerao vozače s obližnje ceste. Vozači su, tipično japanski, fotografirali zapanjujući prizor koji se odvijao pred njihovim očima.
Nekoliko minuta trebalo je službenicima zračne luke da se dovezu do zrakoplova gdje ih je čekao 29-godišnji pilot poručnik Viktor Ivanovič Belenko. Pripadnik sovjetskih zračnih snaga, Belenko je rekao službenicima da želi prebjeći iz Sovjetskog saveza.
Prebjezi u oba smjera nisu bili pretjerano neuobičajena pojava, ali Belenko nije ušao u veleposlanstvo ili pobjegao iz sportskog kompleksa. Zrakoplovom je letio šestotinjak kilometara i uspješno sletio u provincijsku zračnu luku. Zrakoplov je Mikojan-Gurevič MiG-25, najtajanstvenija letjelica ikad izgrađena u Sovjetskom savezu.
Sve dok Belenko nije odlučio prebjeći.
Zapadne sile prvi put su vidjele zrakoplov koji će tek kasnije postati MiG-25 na tajnim snimkama sovjetskih zračnih baza oko 1970. godine. Izgledao je kao ogromni borbeni zrakoplov, a zapadni vojni analitičari bili su zabrinuti zbog jedne specifične osobine; ogromnih krila. Velika krila daju određenu prednost lovcima zato što im omogućuju bolju upravljivost. U kombinaciji s dva ogromna motora, zapadne vojske pitale su se koliko je zapravo brz taj novi zrakoplov.
Početkom iduće godine, izraelska vojska uhvatila je na radaru nepoznati zrakoplov koji se kretao tri puta brže od zvuka, nešto brže od 1.000 metara u sekundi ili gotovo 4.000 kilometara na sat. U jako kratkom vremenu, isti zrakoplov dostigao je visinu od gotovo 20 kilometara. Nekoliko dana kasnije, Izraelci su opet uhvatili radarski odraz tog zrakoplova. Što su brže mogli, poslali su zrakoplove da ga hvataju. Naravno, nisu mu se ni približili. Maksimalna brzina MiG-a 25 je 3,2 maha što iznosi 3.920 km/h,
U studenom iste godine, uspjeli su prirediti zasjedu misterioznom zrakoplovu i ispaliti rakete na zrakoplov koji je letio na desetak kilometara visine. Nepoznata letjelica jednostavno je proletjela tako brzo da protuzračne rakete nisu mogle dovoljno brzo dostići zrakoplov kako bi ga oštetile.
Američka vojska počela je paničariti. Bili su uvjereni da je to isti zrakoplov kojeg su vidjeli nešto ranije po tajnim sovjetskim bazama i shvatili da imaju veliki problem. Sovjeti imaju brži i okretniji zrakoplov nego bilo što u američkom arsenalu.
Američki stručnjaci bili su samo djelomično u pravu, ispričao je urednik Flightglobala Stephen Trimble za BBC. "Znali su da će biti jako brz, a vjerovali su i da će biti jako okretan. Bili su u pravu što se tiče brzine, ali za ovo drugo baš i nisu", rekao je Trimble.
Američki zrakoplovi bili su sve brži i letjeli su na sve većim visinama, a sovjetsko zrakoplovstvo počelo je zaostajati s razvojem. Kako bi dostigli Amerikance, počeli su s ambicioznim projektom. Uzet će mlazni motor namijenjen za krstareće projektile i staviti ga na ogromni zrakoplov. I to ne jedan, stavit će dva mlazna motora Tumanski R-15 kako bi MiG-25 mogao letjeti brže od 1.000 kilometara na sat.
Prvi problem s kojim su se susreli je da trenje molekula zraka na tim brzinama stvara ogromne količine topline. Amerikanci su pri izgradnji SR-71 Blackbird koristili titanij i njegove legure kako bi zrakoplov bio što lakši i mogao letjeti što brže, ali Sovjeti nisu imali taj luksuz.
Čelik, i to velike količine ručno zavarenog čelika, iskorištene su u gotovo 20 metara dugom zrakoplovu.
MiG-25 bio je velik zrakoplov, opremljen ogromnim motorima i mogao je jako brzo letjeti. Međutim, kad je bilo vrijeme za skretanje, nastajali su problemi.
Amerikanci to nisu znali. Vidjeli su slike, vidjeli su brzinu zrakoplova i donijeli krive zaključke.
Belenko je to promijenio.
Čitav svoj život bio je uzorni građanin Sovjetskog saveza, ali u sedamdesetima razočarao se u svoju domovinu. U to vrijeme služio je kao pilot u blizini Vladivostoka, samo šestotinjak kilometara od Japana. Znao je da upravlja brzim i velikim zrakoplavom, ali je imao ograničenje. Motor je trošio jako puno goriva i nije mogao doletjeti do neke američke baze.
6. rujna 1976. godine poletio je na rutinsku misiju s ostalim kolegama. Zrakoplovi nisu bili naoružani, ali svi su imali pune rezervoare goriva. Belenko je odlučio da sada ima priliku života. Sada ili nikada.
Odlučio je letjeti prema Japanu, a uspješno se skrivao od sovjetskih i japanskih radara leteći samo tridesetak metara iznad morske površine. Kada je ušao u japanski zračni prostor podigao je zrakoplov na šest kilometara visine kako bi ga radari zamjetili. Iznenađeni Japanci pokušali su ga kontaktirati, ali Belenkov radio bio je na krivoj frekvenciji. Japanski zrakoplovi hitno su poslani kako bi ga presreli, ali dok su oni krenuli, on je već nestao.
Čitavo to vrijeme letio je potpuno napamet, bez ikakve navigacije. Pokušao je upamtiti karte koje bi ga odvele do japanske zračne baze Chitose. Međutim, gotovo svo gorivo je potrošio i shvatio da mora sletjeti na najbližu pistu. Čistom srećom je to bilo u gradu Hakodate.
Agenti CIA-e nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Doletio im je tajni sovjetski zrakoplov, potpuno neoštećen i mogli su s njim raditi što god su htjeli. Ubrzo su se bacili na posao i počeli rastavljati zrakoplov. Shvatili su da MiG-25 nije toliko opasan kako su mislili.
Japanci su sa zadovoljstvom pomagali u proučavanju tajnog zrakoplova, a nakon što su prokljuvili sve njegove tajne spakirali su ga u kontejner i Sovjetima poslali račun od 40.000 dolara za troškove transporta.
Belenko je dobio američko državljanstvo, a poslije je postao priznati stručnjak za zrakoplovstvo i savjetnik američkom ratnom zrakoplovstvu.
