Yvonne Morris ima samo tri minute da dođe na posao prije početka radnog vremena. U te tri minute mora dati svoju tajnu šifru i spustiti se niz stepenice, u suprotnom će je uhititi.
Ona je jedna od prvih zapovjednica raketnog silosa u kojem se nalaze projektili Titan 2. Četiri godine je bila u 390. strateškom projektilnom krillu u Tucsonu. Od 1980. do 1984. godine bila je zadužena za još troje vojnika i jedno nuklearno oružje.
"Naša primarna misija bila je sprječavanje Trećeg svjetskog rata koristeći prijetnju oružja. U svakom trenutku morali smo biti spremni ispaliti projektil, ako bi stvarno došlo do nuklearnog rata", priča Morris za BBC.
Dvadesetak godina je grad Tucson bio okružen s 18 raketnih silosa. Zbog toga su svi bili svjesni da je taj grad bio jedna od primarnih meta mogućeg sovjetskog napada. Danas je samo jedan silos sačuvan kao muzej, a Morris je kustosica. 1982. godine vrijeme se ovdje zaustavilo. Deaktivirani projektil, zajedno sa svom popratnom opremom, služi kao otrežnjujući podsjetnik na hladnoratovske strahote.
"Tri minute vremena za dolazak u silos je mjera sigurnosti. Ne uspijemo li doći u te tri minute na posao, posada na dužnosti pretpostavlja da je došlo do probijanja sigurnosne ograde", kaže Morris.
Svaka posada imala je 24-satno dežurstvo, a radni dan počinjao je tajnim sastankom u obližnjoj zračnoj bazi. Svaku smjenu počinjali su s izvještajima o stanju u svijetu.
"Moram vam priznati, bolje sam spavala dok sam bila na dužnosti nego danas. Davali su nam vrhunske sigurnosne informacije i svaki dan dok sam išla na posao sam si mogla reći da danas vjerojatno nije dan kada ću lansirati projektil", rekla je Morris.
Gotovo čitava instalacija je ispod zemlje, a samo gomila pustinjskog pijeska ukazuje da se nešto neprirodno krije ispod površine. Morris objašnjava: "Silos Titana 2 je poput ledenjaka. Samo desetak posto je vidljivo iznad površine, a velika većina je ispod zemlje."
Nakon spuštanja stepenicama, vojnici nisu dobili pristup silosu, već su se našli u zatvorenoj zoni. Na početku i kraju hodnika bila su teška vrata, a Morris je morala ponoviti šifru koja se mijenja svakog dana.
"Kamere su pratile svaki ulazak da oni koji su unutra mogu vidjeti da sam sama, da nema nekoga tko mi drži pištolj uperen u glavu", rekla je Morris.
Deset metara ispod površine počinje silos, skriven iza čvrstih vrata izgrađenih od betona i čelika. Sama vrata su teška skoro tri tone i debela su tridesetak centimetara. Ipak, Morris upozorava da silos nije predviđen za odolijevanje izravnom nuklearnom udaru, ali u slučaju da je Tuscon pogođen bi mogli odraditi svoj posao.
"Stavili su velike stolce za dvoje časnika u smjeni kako bi mogli izdržati podrhtavanje nakon nuklearnog udara", priča Morris i napominje da su postavljeni svojevrsni amortizeri ispod čitavog poda. Na katu iznad kontrolne sobe, gdje se nalaze i sefovi sa šiframa za lansiranje nuklearnog oružja, nalazi se soba za odmor. To je jedino mjesto gdje neki član posade smije biti sam. Naime, u velikoj većini silosa svaki vojnik mora biti u vidokrugu nekom drugom.
Ponekad je to dovelo do jako neobičnih situacija. Primjerice, kada je posljednja posada čistila stare tepihe morali su izvući usisivač skriven iza upravljačkih kabineta. Jedna osoba išla je po usisvač, druga osoba je stala u blizini kabineta, a treća osoba je stajala na sredini sobe. Svi su oprezno pratili da su uvijek jedni drugima u vidokrugu.
Svaki dan je bio otprilike isti, vježbali su protokole lansiranja i pratili da je projektil savršeno ispravan. Titan 2 je bio poseban po tome što su ga mogli lansirati za manje od minute, točnije za 58 sekundi. Doktrina uzajamno zajamčenog uništenja bila je jedina stvar koja je sprječavala početak novog rata.
"Mi i Sovjeti imali smo dovoljno raketa da se međusobno uništimo. Imali smo i sustave za otkrivanje lansiranja nuklearnih projektila i mogli smo lansirati svoje prije nego sovjetski nas pogode. Projektili bi se mimoišli i osigurali da ne postoji pobjednik, da nitko ne preživi", rekla je Morris.
Ona je uvjerena da bi lansirala projektile. "99.999% sam sigurna da bih pritisnula gumb. Moja obitelj živi dvjestotinjak kilometara od Washingtona. U trenutku kada bih ja dobila naredbu da lansiram raketu oni bi bili mrtvi. Ako ne bi bili mrtvi, smrt im je bila blizu", otvoreno kaže Morris.
Predviđeni let interkontinentalnog projetkila iz Sovjetskog saveza do SAD-a je tridesetak minuta. Toliko otprilike bi svim vojnicima u nuklearnim silosima ostalo života nakon što bi dobili upozorenje o sovjetskom lansiranju projektila.
"Mi u muzeju ne podržavamo bilo kakve stavove o nuklearnom oružju, ali ljudima dajemo okvir za formiranje vlastitog mišljenja. Silos i dan danas pokazuje kako je tehnologija izgledala i na kakvo uništenje je bila spremna", završava svoju priču Morris.
