Milijuni ljudi tog su dana bili prikovani uz televizore. Bio je 28. siječnja 1986. i bilo je jutro - 11:30 po istočnom standardnom vremenu.
Naročito su se radovala djeca. Gledala su prijenos uživo polijetanja svemirske letjelice 'Challenger', a među posadom bila je i jedna srednjoškolska učiteljica. Bila je to Christa McAuliffe, koja je postala prva učiteljica u svemiru.
Stoga su nastavnici u mnogim američkim školama postavili televizore da djeci pokažu svoju odvažnu kolegicu.
Procjenjuje se da je prijenos preko televizora pratilo oko 40.000.000 ljudi. Nitko od njih nije ni slutio da ih desetak minuta kasnije očekuje prizor koji bi radije zaboravili, ali nažalost, pamti ga cijeli svijet.
I dok je CNN-ov komentator veselo najavljivao 25. misiju shuttlea, kamera je pratila sivi trag koji se od lansirne stanice protezao u nebeske visine, a na vrhu je bila letjelica koja je iza sebe ostavljala vatreni rep i postajala sve manja i manja, da bi se na kraju – gledana golim okom - pretvorila u točkicu.
No, u jednom trenutku komentator je umuknuo. Iz točkice koja je o malo prije na tirkizno-plavom nebu ostavljala pravilan trag, odjednom je počeo sukljati preveliki plamen, da bi za nekoliko sekundi umjesto jednog, nastala dva 'dimna repa'. Dvije pogonske rakete odvojile su se i krenule svaka svojom putanjom...
Dok milijuni ljudi zgranuto gledaju u nebo, ni sami nisu u prvi mah sigurni je li to tako mora biti ili se pred njihovim očima događa nešto stravično. No, kad se vatrena kugla raspala na tisuće manjih dijelova, svima je postalo jasno - nešto je jako pošlo po zlu, piše portal All that's Interesting.
Drhtavi glas iz kontrole leta jedva je izgovorio:
"Očito je," kaže čovjek, "veliki kvar."
Tada 37-godišnja učiteljica Christa McAuliffe, s društvenih studija iz New Hampshirea, pobijedila je između 11.400 drugih podnositelja zahtjeva da baš oni dobiju mjesto u 'Challengeru'. Bila je neopisivo sretna kad je saznala da je baš ona pobjednica kampanje koju je promovirao tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan i nazvao ju "Učitelj u svemiru".
No činjenica da je u shuttleu učiteljica donijela je 'Challengeru' nevjerojatnu slavu – NASA nije mogla zamisliti da će upravo ona privući toliku pažnju javnosti.
Ipak, ona je u određenom smislu bila njihov plan B. Izvorno, NASA je željela poslati Carolla Spinneya, glumca koji je u 'Ulici Sezam' oživio omiljeni lik - Veliku pticu. No, njegov kostim bio je ipak prevelik da u njemu uđe u svemirsku letjelicu, pa je na njegovo mjesto odabrana McAuliffe.
Imala je velike planove za svoj let. Trebala je iz svemira televizijskoj publici objasniti kako izgleda letjelica iznutra i obići sve prostorije. Planiralo se da djeci u cijeloj Americi održi preko televizije jedan školski sat o gravitaciji, a nakon povratka na Zemlju planirala je objaviti magazin u kojem bi opisala sve svoje misli prije i tijekom leta.
No, prije svega, htjela je vidjeti svemir, proživjeti san o kojem je sanjala od svoje 11. godine života kad je Nasa tek počinjala s radom.
"Želim gledati kroz prozor i doživjeti čudo svemira. Ovo je jedinstvena prilika da ispunim svoje djetinje maštarije” rekla je novinarima kad su ju, uoči leta, pitali je li spremna za misiju.
McAuliffe bi već sama osvojila srca publike, ali ona nije bila jedina. Tu je bio i drugi astronaut – Ronald McNair, koji je planirao snimiti svoju solo svirku na saksofonu u svemiru i održati koncert među zvijezdama i to putem live prijenosa.
S njima su još bili Ellison Onizuka, prvi japansko-američki astronaut u svemiru, pa Judith Resnick, još jedna žena u svemiru i profesionalni astronauti Gregory Jarvis, Dick Scobee i kapetan Michael Smith.
Trebala je to biti glavna misija s odličnim timom a bila je i deveta po redu. Stoga su se svi pitali – što je moglo krenuti loše? Zašto se dogodila ovakva tragedija?
NASA je imala dovoljno vremena za pripremu. No shuttle je eksplodirao zbog problema s tzv. O-prstenima – gumenim brtvama koje su glavni krivac za katastrofu 'Challengera'.
Ali to je bio problem kojeg su bili svjesni gotovo 15 godina. Još u rujnu 1971. godine, dokument proizvođača 'McDonnell Douglasa' upozorio je da je moguć kvar na O-prstenovima i da će – ukoliko se dogodi u blizini spremnika s gorivom – u ovom slučaju to je bio vodik – sigurno doći do katastrofe.
"Pravovremena reakcija možda neće biti izvediva, a odustajanje od leta neće biti moguće", pisalo je u dokumentu. Jedno vrijeme su se bavili time kako udvostručiti broj O-prstenova, ali drugi test iz 1977. pokazao je da to nije dovoljno.
Izgaranje motora svemirskog šatla uzrokovali bi da se metalni zglobovi savijaju jedan od drugog, otvarajući jaz kroz koji bi mogao početi curiti plin i oštetiti O-prstenove. Plinovi koji bi počeli istjecati mogli bi planuti i prouzročiti eksploziju koja i uništila letjelicu i posadu.
Samo 73 sekunde nakon što se odvojila od lansirne rampe, letjelica se raspala i pala u Atlantik. Istraga je potvrdila da je razlog bio kvar na jednom od prstena koji povezuju bočne rakete, tzv. boostere, s velikim rezervoarom za gorivo. Desni potisnik na kruto gorivo odvojio se od ostatka letjelice, a u 73. sekundi otkinula se aerodinamična kapa s vrha glavnog spremnika.
Prije polijetanja ništa nije ukazivalo na nesreću. Kontrola leta naredila je zapovjedniku Francisu Scobeeju da 'podigne dovod goriva', on je to učinio i bila je to posljednja komunikacija s posadom.
NASA je bila svjesna problema
Da su slušali inženjera Boba Ebelinga, koji je radio za kompaniju koja je proizvodila bočne rakete, možda bi obavili misiju i vratili se na zemlju živi. On je upozorio na ekstremno hladno vrijeme koje bi moglo prouzročiti probleme s prstenovima bočnih raketa. S još nekoliko kolega zamolio je da se lansiranje odgodi dok malo ne zatopli. Kad se Ebeling požalio, odgovorili su mu da 'Challenger nije njegovo vlasništvo'.
Inženjeri koji su otkrili problem, pisali su menadžeru Georgeu Hardyju, no on nikad nije predao dopis 'Morton-Thiokolu', kompaniji koja je napravila neispravne spojeve i ništa se nije promijenilo.
Do kraja 1981. briga više nije bila samo teorija. Te se godine iz orbite vratila 'Columbia' koja je također imala primarni problem s ovim dijelom, baš kao što su predvidjeli i inženjeri. I tijekom sljedeće četiri godine, sedam od devet lansiranja shuttlea vratit će se s istim problemom.
Problem je bio označen kao "Kritičnost 1" - oznaka koja bi značila, ako se ne ispravi, može uzrokovati "gubitak misije, letjelice i posade".
NASA je u potpunosti bila svjesna problema i točno su znali kakve bi mogle biti posljedice. Povjerenik Richard Feynman odmah ih je upozorio da su, ignorirajući to, igrali "neku vrstu ruskog ruleta.
Najgore se, ipak, još uvijek nije dogodilo. Shuttle nije nikad prije eksplodirao pa je 'Challenger' poslan u svemir s istim neispravnim dijelovima. Ignorirali su problem 15 godina.
Ali NASA je ipak imala zadnju priliku da spriječi katastrofu. Dakle Bob Eblin i Roger Boisjoly učinili su sve da zaustave lansiranje.
U listopadu 1985. Ebeling je poslao pismo s naslovom: "U pomoć!"
Upozorio je u njemu da lansiranje može imati stravične posljedice ako bi se ono obavilo pri temperaturi nižoj od 4 stupnja Celzijusa.
U prošlosti je NASA preživjela igru ruskog ruleta jer su otopljeni prstenovi napravili brtvu koja je zaustavila ispuštanje plinova, no za ledenog vremena oni su bili previše krti da bi se na vrijeme rastopili. Ebeling je sarkastično napisao da u slučaju lansiranja pri nižim temperaturama, posada vjerojatno neće dospjeti puno dalje od lansirne rampe.
Posada na Challengeru bila je dobro raspoložena
U međuvremenu, Roger Boisjoly, inženjer iz Morton-Thiokola, sazvao je sastanak s dužnosnicima NASA-e gdje ih je upozorio na istu stvar. Ako bi pokušali lansirati zimi, rekao im je Boisjoly, to bi završilo "katastrofom najvišeg reda".
"Bože moj", odgovorio je NASA-in Lawrence Mulloy."A kad bi vi da ga lansiramo? Idućeg travnja??"
Mulloy je znao da odgađanje ne dolazi u obzir i to pitanje je postavio ironičnim tonom. Zapravo je izgledalo kao da se otvoreno rugaju Boisjolyju.
"Iznenađen sam. Iznenađen sam vašom preporukom", rekao je George Hardy - čovjek koji je ignorirao prva upozorenja na problem još 1977.
Upozorenja Ebelinga i Boisjolyja bila su sasvim uzaludna, ma koliko god su se trudili.
"Borio sam se dovraga da zaustavim to lansiranje", rekao bi Boisjoly godinama kasnije. "Toliko sam iznuren iznutra da teško mogu razgovarati o tome, čak i nakon toliko godina."
Dvojica savjesnih inženjera shvatili su da moraju odustati. Nikakvo uvjeravanje nije nailazilo ni na trunku razumijevanja. Noć prije lansiranja, Ebeling je ležao nemiran u krevetu. Rekao je svojoj supruzi:"To će eksplodirati!"
Posada na brodu Challenger je bila silno dobro raspoložena. Ellison Onizuka našalio se: "Ne idemo li u suprotnom smjeru?"
Posada se nasmijala. "Bože", rekao je kapetan Michael Smith. "Nadam se da ne, Ellisone." Judith Resnick podsjetila je svoje članove da se vežu sigurnosnim pojasevima, ali Smith je slegnuo ramenima, uvjeren da ništa ne može poći po zlu.
"Zašto?" upitao je.
"Neću se vezati", složio se Dick Scobee.
Odbrojavanje je počelo, motori su se upalili, a Space Shuttle Challenger je poletio.
"Idemo!" - viknuo je Smith, uzbuđen kao mali dječak. "Hajde mama!"
Dolje na zemlji, Boisjoly i njegovi inženjeri gledali su shuttle kako leti u visine. Na trenutak je vjerovao da nije u pravu i da će sve biti u redu. Predvidio je da će, ako nešto bude loše, shuttle eksplodirati već pri polijetanju.
Kad je vidio da je prva minuta leta prošla bez ikakvih problema, on i njegovi ljudi postali su sigurniji da će sve ići po planu. I zato je jedan od njegovih inžinjera konačno uzviknuo:
"O, Bože, uspjeli smo! Uspjeli!"
I već u sljedećem trenutku plamen je izbio kroz otvor na kućištu koje se razdvojilo točno onako kako je pisalo u dokumentu koji je izašao iz McDonnell Douglasa prije 15 godina. Iz shuttlea se počeo u slapovima širiti veliki bijeli dim, a prvi raketni potisnik počeo se odmicati. Na trenutak ljudi u shuttleu nisu osjetili ništa drugo do li naglog ubrzanja.
"Osjetite kako mama leti!, Uuu-huuuu!", viknuo je Smith. A onda se nešto dogodilo. Vjerojatno mu je na komandnoj ploči kompjutor signalizirao da da glavni motor radi ali da pritisak pada.
Njegove posljednje riječi bile su nešto poput 'Ah, oh!"
Izvan kokpita u kojem je bila posada, vodik iz jednog spremnika pomiješao se s tekućim kisikom u drugom spremniku. Istovremeno desni raketni potisnik počeo se okretati i udario u strukturu koja je držala lijevi i desni tank zajedno.
Oba tanka su pukla. Kemikalije koje su se miješale, zapalile su se i stvorile veliku vatrenu kuglu koja je zahvatila cijeli shuttle koji se u tom trenutku nalazio na visini od 15.000 metara iznad Zemlje. Počeo se raspadati na manje dijelove, svaki raketni potisnik krenuo je u svoj nekontrolirani let ostavljajući dvije nepravilne bijele linije na nebu. Iduće što se moglo vidjeti bili su komadi raspadnutog shuttlea koji su, svak za sebe stvarali slapove bijelog dima.
Milijuni gledatelja nisu mogli vjerovati što vide - bili su uvjereni da to baš mora tako biti. Nisu bili svjesni da su upravo svjedočili pogibiji sedmero ljudi.
Ono što se događalo dalje s posadom je doista strašno. Oni su i preživjeli eksploziju, ali je shuttle u slobodnom padu jurio prema Zemlji.
Dio posade bio je svjestan kad je počeo pad. Nakon eksplozije, Resnick i Onizuka aktivirali su svoju opremu za spašavanje - uređaje koji će im omogućiti da idućih šest minuta još dišu. Vjerovali su da bi ih to moglo održati na životu.
Jedan od njih čak imao vremena da jedan spremnik s kisikom aktivira Michaelu Smithu. Kad su pronađena njihova tijela, vidjelo se da on nije mogao aktivirati ga sam jer se prekidač nalazio na stražnjem dijelu njegovog sjedala koje nije mogao dosegnuti bez tuđe pomoći.
Ali, nisu imali pojma što se vani događalo. Smith je povukao prekidač za vraćanje potiska kabine, očito nesvjestan da je kabina u slobodnom padu i da više nisu povezani s ostalim dijelovima shuttlea.
Nije jasno koliko su dugo ostali pri svijesti ili koliko dugo su ostali živi, iako su paketi s kisikom imali još dvije minute i 45 sekundi. Za sve to vrijeme astronauti su možda još uvijek bili budni i disali, okrećući se dok su padali u smrt.
Udarili su u površinu oceana brzinom od 333 km/h i sudarili se snagom gorom od bilo koje nesreće.
Smith i Scobee bili su u pravu. Pojasevi su bili beskorisni. Posada je vjerojatno izbačena iz svojih sjedala i vjerojatno su ostali na mjestu mrtvi, nakon što su udarili o stijenke kabine koja se rasula pri udaru o morsku površinu.
Bili su potrebni tjedni da se pronađu posmrtni ostaci posade koji su bili razbacani u hladnom oceanu. Pronašli su bilježnice, magnetofone - i kacigu s ušima i vlasištem.
Ali NASA je učinila sve što je mogla kako bi sakrila koliko je užasna bila ova katastrofa i - što je najstrašnije - mogla se spriječiti. U razgovorima s novinarima, inzistirali su na tome da je posada odmah umrla i da još uvijek nemaju pojma što je moglo poći po zlu.
Istina je izašla tek kada je predsjednička komisija koju je vodio William P. Rogers, a pridružili su joj se i Neil Armstrong, Sally Ride, Chuck Yeager i Richard Feynman, duboko proučili pravi uzrok problema.
Feynman, bijesan na NASA-inu nepažnju, zahtijevao je da izvještaj sadrži stranicu njegovog osobnog komentara - onaj koji se mahnito razlikuje od riječi koje je predsjednik Reagan dijelio s Amerikom kada se eksplozija dogodila.
"Ponekad se događaju bolne stvari poput ovoga. Sve je to dio procesa istraživanja i otkrivanja", rekao je Reagan američkim učenicima u televizijskom prijenosu. "Budućnost ne pripada slabovidnim; pripada hrabrima."
Feynman je, međutim, katastrofu Challenger sažeo vrlo različitim riječima :
"Stvarnost mora imati prednost nad odnosima s javnošću jer se priroda ne može zavarati."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dobro da nije bilo naših u brodu
sigurnost je bila 20 posto,