Life
1181 prikaza

"Njihov cilj je jasan: Oživljuju NDH!"

Petrinja: Fasada kuće prekrivena ustaškim simbolima
Miroslav Šantek (PIXSELL)
Knjiga ‘Tragika, mitomanija, istina - Jasenovac’ u izdanju Frakture izlazi pred kraj ožujka i činjenicama pobija sve glasniju proustašku udrugu, o čemu piše novi broj tjednika Express

Jasenovac je bio kažnjenički i radni logor, a ne logor smrti, tvrde desničarski revizionisti. Dio njih ide i dalje, pa tvrde da je Jasenovac tek pod komunističkom vlašću, nakon rata, postao logor smrti.

Slavko Goldstein | Author: Robert Anić (PIXSELL) Robert Anić (PIXSELL)

Prije dvije godine, 2014., osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, na čijem su čelu Stjepan Razum i Igor Vukić. 

Društvo tvrdi da je “prvi Jasenovac” bio ustaški logorski kompleks od 1941. do 1945, godine, “drugi Jasenovac” bio je navodni poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora, a “treći Jasenovac” navodno je od 1948. do 1951. godine bio logor za informbirovce.

Zagovornici ove teorije zloćudni su diletanti. O čemu je riječ, plastično ilustrira činjenica da je Vladimir Horvat, autor prvoga dijela knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, u dva njezina izdanja konstatirao kako je ministar u vladi NDH Mladen Lorković 26. siječnja 1946. saslušavan pred organima NR Hrvatske, premda je Lorković, kako kaže Slavko Goldstein, u to doba bio ne samo mrtav, nego je, notorno, bio ubijen od samih ustaša...

S razotkrivanjem te gluposti, “izvođenjem” mrtvog Lorkovića pred komunistički sud – teško je to nazvati drugačije - Goldstein i započinje svoju novu knjigu “Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac”. 

Mladen Lorković je kao vinovnik tzv. puča Lorković-Vokić ubijen godinu dana ranije, u travnju 1945. godine. 

To je notorna povijesna činjenica koju zna svaki ozbiljniji student povijesti, a morali bi je znati i marljiviji kavanski povjesničari.

Ako činjenicu da je Horvat napisao takvu stvar opišemo kao “čudnu”, za konstataciju da je prošla kroz ruke redaktora, lektora, recenzenata i urednika, kroz dva izdanja, ne možemo naći nikakvo objašnjenje osim beznadnog amaterizma i šlamperaja.

Goldsteinova nova knjiga “Tragika, mitomanija, istina - Jasenovac”, u izdanju Frakture, nastala kao reakcija na “Trostruki logor” – precizna je i ubojita destrukcija jedne laži. Knjiga će se u knjižarama naći pred kraj ožujka, a promocija je 8. travnja u Novinarskom domu u Zagrebu.

Što je krajnji cilj priče o trostrukom logoru?

O tome sam mnogo razmišljao, pokušavajući odgonetnuti zbog čega autori idu u tu glupost koja se ni s čim ne može dokazati, i na kraju sam zaključio da je krajnji motiv najbolje izrazio Igor Vukić u ideji o rehabilitaciji ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Jasenovac je, naime, središnji simbol te države. U jeruzalemskom Yad Vashemu, u Dvorani sjećanja, ispisana su imena 22 najgora stratišta u okupirnoj Europi od 1939. do 1945. U 21 egzekutori su bili SS-ovci, a samo u Jasenovcu domaća posada. Stepinac je jasno rekao da je Jasenovac “sramotna ljaga za NDH”. Autori trostrukog Jasenovca tu ljagu nastoje sprati kako bi “kozmeticirali” sliku o NDH, iako je hrvatski narod svoje već rekao većinski sudjelujući u partizanskoj borbi. Umjesto da se u Europi hvalimo kako smo imali najjači pokret otpora – a jesmo, jer je nakon početnog entuzijazma u Srbiji pokret splasnuo, dok je kod nas i u BiH ojačao te takav ostao do kraja rata – mi se blamiramo rehabilitacijom te tvorevine.

Vukić se nije libio tražiti da se NDH ubaci u Ustav?

Da. U zadarskom Hrvatskom tjedniku od 28. siječnja 2016. godine napisao je kako će “smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazati da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju Drugoga svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u ili još jednostavnije: u Ustavu ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati”. Iako formulirana pomalo nespretnim rečenicama, ideja je vrlo jasna: totalna rehabilitacija ustaške NDH.

Ne čini li vam se da su takva nastojanja danas snažnija nego 90-ih?

U Tuđmanovo vrijeme tako daleko nije se išlo. Kad je početkom 1993. Vukojevićeva komisija za ispitivanje žrtava rata i poraća lansirala film o Brunu Bušiću, koji je endehazijsko revizionistički i huškački, najavio sam se Tuđmanu. Primio me je vrlo brzo, već nakon dva, tri dana. Rekao mi je, lupivši pritom šakom o stol: ‘Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći’. To je za mene najneposredniji dokaz da je Tuđman, unatoč tome što je upravo on odškrinuo vrata revizionističkom tumačenju povijesti, izjavom o NDH koja nije bila samo kvislinška tvorevina, nego i izraz želje hrvatskoga naroda za svojom državom, svojim autoritetom to i zaustavio. Tuđman je čvrsto bio protiv rehabilitacije NDH.

Do koje mjere su stavovi Tomislava Karamarka olakšali prolaz tim novim verzijama povijesti?

Karamarko je jako eksponiran u toj struji, ali ne vjerujem da je kreator. Čini mi se da ta ideja na hrvatskoj desnici tinja već prilično dugo, ali je tek u zadnje vrijeme uzela maha – ohrabrena političkim strujanjima u Poljskoj i Mađarskoj, dijelom i u Slovačkoj i po Baltiku - pa i nekim konstelacijama u zemlji. No tu postoje ozbiljne razlike. Mađarska, recimo, uopće nije imala partizanski pokret, a mi smo ga imali i zato to kod nas neće olako proći jer je barem polovica zemlje bliža antifašističkoj tradiciji. Hrvatski narod se, po mojem sjećanju, unatoč početnog zadovoljstva formiranjem Nezavisne Države Hrvatske, u njoj vrlo brzo i razočarao. Ustanak koji se rasplamsao bio je simbioza komunističke revolucionarnosti i životne ugroženosti Srba u NDH, u Hrvatskoj i Bosni. U početku su Srbi među ustanicima bili višestruko brojniji, no taj se odnos brzo počeo mijenjati jer je u partizane dolazilo sve više Hrvata. U kasno proljeće i rano ljeto 1942. bio sam partizan prvog primorsko goranskog odreda u bataljonu Matija Gubec, koji je bio gotovo posve hrvatski po svojem etničkom sastavu. Štab nam je bio na Bitoraju, između Fužina i Lukovdola. Ta je jedinica operirala i u krajevima naše sadašnje predsjednice.

Karamarko tvrdi da je Deseti korpus, u kojemu su bili Tuđman, Šibl, Belinić i brojni drugi istaknuti Hrvati, prilikom ulaska u Zagreb ubio oko 8000 ljudi. To je Srebrenica. Istodobno se zaklinje na Tuđmana.

Deseti korpus ušao je u Zagreb bez borbe, dva dana poslije oslobođenja. Kako nije bilo borbe, nije bilo ni žrtava, ni u vojsci ni među civilima.

Tim revizionističkim ludorijama, smanjenju broja žrtava na nekoliko stotina, krila daje i jednako silovito pretjerivanje sa srpske strane gdje se brojke dižu do milijuna?

Apsolutno. To je konstanta – jedni druge podstiču. Mimimiziranju žrtava s hrvatske strane odgovara se maksimiranjem sa srpske, s tim da je dinamika tih podsticaja tijekom zadnjih desetljeća bila različita – nekad je jači impuls bio iz Srbije, a nekad iz Hrvatske.

Brojke su, među ozbiljnim istraživačima, uglavnom nesporne?

Tako je. Nikad nećemo doći do točnog broja, no rad na pojedinačnim, poimeničnim popisima žrtava već je doveo do visoke podudarnosti. Jovan Ćulibrk, pakrački vladika, koji je u Jeruzalemu doktorirao na temi ‘Holokaust u Jugoslaviji’, i to na hebrejskom jeziku, izrekao je nedavno vrlo ohrabrujuću rečenicu. Točno kaže kako je približna podudarnost poimeničnog popisa žrtava do koje su došli istraživači u Muzeju holokausta u Beogradu i Spomen područja Jasenovac najbolji okvir za popravljanje međusobnih odnosa. U Beogradu su, poimenično, došli do brojke od 80 tisuća, dok su u Jasenovcu skupili 83 tisuće imena. Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić krajem 80- ih je došao – demografskim i statističkim metodama - do brojke od 80 do 90 tisuća, dok je srpski demograf Bogoljub Kočović došao do raspona od 70 do 80 tisuća žrtava.

U oba slučaja, pomalo bizarno, srpske su procjene nešto manje od naših?

Da. Čak i taj poimenični popis je kod nas nešto veći. Naravno, i tu ima propusta koji se vremenom čiste.

Jesu li istraživači žrtava Križnog puta i Bleiburga ikad pokušali napraviti takav poimenični popis?

Nisu.

 Zašto?

Vjerojatno zato što ne bi bili zadovoljni brojkama, kao što je Statistički zavod Jugoslavije 60-ih krenuo u istraživanje broja žrtava pa su ih – za njihova očekivanja

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.