Dopisnica Guardiana opisala je kako je iskusila turističku ponudu agencije Pragulic s kojom je provela 24 sata u glavnom gradu Češke kao beskućnica. U posljednje vrijeme od Praga do Los Angelesa turistima se nude aranžmani u kojima upoznaju mračne strane gradova, beskućnički život. Je li riječ o socijalnom osvještavanju ili o pukoj pornografiji siromaštva? Craille Maguire Gillies na željezničkoj stanici dočekala je Klara iz agencije.
Donijela joj je ofucanu, preveliku odjeću s mrljama, najnoviji mobitel s brojevima policije, vatrogasaca, agencije i njenog vodiča Roberta, te 20 kruna, oko pet kuna. Bilo je sedam stupnjeva u zraku, sunčano, ali, nakon što se pozdravila od svog kaputa i svoje uredne odjeće, džemper viška svejedno je, uz dugo donje rublje, bio dobrodošao. Nije bilo sigurno gdje će prespavati. Ubrzo su Robert i ona krenuli ulicama. Pragulic je osnovala 2012. Tereza Jurečkova s dvoje kolega s građanskih studija s fakulteta.
"Želimo da ljudi vide i da nešto učine", kazala je. "Da učine što?" "Da im počne biti stalo." U Pragu je osam vodiča. Vaclava posjećuju ispod mosta gdje živi i postao je tako popularan da mu ostavljaju darove. Slične skupine organizirane su još i u Berlinu, Kopenhagenu, Ateni, Beču i Edinburghu. U Londonu se organiziraju dvosatni obilasci. U Los Angelesu mladi plaćaju po 75 dolara po osobi dnevno za troškove boravka u kršćanskoj misiji za siromašne.
U Velikoj Britaniji sve je veća zabrinutost da bi socijalna rezanja mogla još i pogoršati nekretninsku krizu, a novi zakoni praktično su beskućništvo učinili nezakonitim. Jess Turtle iz Muzeja beskućništva u Tate Modern kaže da je jako puno ljudi socijalno uništeno, žive prekarno, u stalnom kretanju.
Prošle godine San Francisco protjerao je stanovnike kampa ispod jednog nadvožnjaka, tjedan poslije David Campos, nadglednik distrikta, proglasio je stanje uzbune u vezi nedostatka smeštaja za stanovnike, slično kao i Portland, Seattle i Los Angeles. Još dvije godine prije gradonačelnik Honolulua Kirk Caldwell rekao je: "Vrijeme je da proglasimo rat beskućništvu... Ne možemo dopustiti da nam ono uništi ekonomiju i preuzme gradove." Turisti, rekao je, ne žele da im prosjaci naruše sliku raja.
No, sada se javlja turizam koji zanima baš to. Kao obilasci favela u Brazilu početkom 90-ih ili slamova po indijskim gradovima. Pomaže li to doista ili postaje voajerizam? "Postoje razne vrste beskućnika. Ne spavaju svi na ulici ili po hostelima", kazao je Robert novinarki. Robert spava na kauču u stanu svog pokojnog oca, ali će morati iseliti za koji mjesec kad stan prodaju. Nema pojma kamo. Britansko dobrotvorno društvo "Crisis" kaže da je beskućništvo više od nedostatka krova nad glavom.
To je i gubitak identiteta, nedostatak pripadnosti... Beskućnici postaju uslijed mentalnih problema, uslijed bijega od partnera koji ih zlostavlja, što je slučaj najčešće kod žena, kod muškaraca kod kog gubitka posla ili prekida veze, tu su još i ovisnost o drogama, alkoholu, nakon izlaska iz zatvora. Ljudi imaju problema da ostanu čisti i uredni, da zarađuju, osjećaju se izopćeni, na milost i nemilost gradu. Robert ima sijedu bradu, čini se kao da mu je 60, zapravo je oko 48.
On je novinarku poveo u vožnju metroom po gradu, valjda stalno putovanje nekamo daje iluziju neke svrhe. Do poslijepodneva odveo ju je daleko na rub grada. "Ne brini se. Jasno mi je da si zabrinuta jer si sama žena bez prijatelja uokolo. Ali ne brini, neću te ubiti", primijetio je da je zabrinuta. Ubrzo su uzeli autobus za centar. Već je pala noć i objasnio joj je da ne voli smještaje za beskućnike "jer smrde", da se metroom mogu voziti do ponoći, da tramvaji voze do četiri ujutro.
Zanimalo ju je kamo beskućnici odlaze. Zato ju je odveo do "Distrikta sedam", mračnih, industrijskih ulica s tu i tamo nekim muškarcem ili ženom koji pamte puno bolje dane. Ispred ubožnice primjećuju nekoliko ljudi kako čekaju otvraanje u 22 sata. "Da je vani -16 stupnjeva Celzija, vidjela bi ih stotinjak", pojasnio joj je. Puštaju ih unutra i oni se brzo bacaju na posao, jer se svjetla gase u 23 sata. Jedna žena prostire deku po podu i zabarikadira se sa svih strana stolcima, puneći usput mobitel.
Drugi rade slično. Smjenjuju se kod mikrovalne u kojoj si podgrijavaju hranu, kuhaju instant kavu. U jednom trenutku žena koja je nosila podgrijanu hranu, napada i počinje tući starca zato što puni mobitel na mjestu koje nije predviđeno za to. On krvari iz nosa, iz glave i nju nadglednici izbacuju. A ona plače. Robert ne želi tu prespavati, koliko god ga novinarka uvjerava da vani noću prijete problemi. Ona nije sigurna koliko je i unutra sigurno.
Naposljetku on nagovara nadzornika da je pusti prespavati u podrumu, gdje je sigurnije, a on će po nju doći ujutro. "Očito i tu postoji podjela na one koji imaju i koji nemaju", zaključuje. Ujutro su je izbacili čim su vidjeli da ne spava nego piše. "Tako je u ubožnicama, dragi su prema tebi, a onda te izbace", kaže joj Robert. Nakon svega, naravno da takva noć mijenja perspektivu o beskućništvu. Pragulic sa svoje strane obučava beskućnike za vodiče.
Polovica ih otpadne uslijed mentalnih problema ili naprosto zato što nisu spremni. Robert je jedan od rijetkih sretnih primjera. On s ovime nabavi nešto novca, nije ovisan ni o alkoholu ni o drogama, još ima snage truditi se. Međutim, u Velikoj Britaniji samo 12 posto beskućnika ima ikakav posao, samo dva posto ima posao s punim radnim vremenom, a većina je nezaposlena više od tri godine. Robert zato s pravom računa da neće još dugo biti na ulici.
