Četvrt stoljeća nakon pada Sovjetskog Saveza, mnogi stanovnici bivše sovjetske republike Gruzije nemaju posao niti dom. Pritisnuti glađu, bez ikakvih prihoda, neki od njih prisiljeni su živjeti zgradama kojih su se čak i Sovjeti odrekli.
Dio čine izbjeglice iz Abhazije, gruzijske regije koja je vodila rat za otcjepljenje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Više od 250.000 Gruzijaca bježalo je pred strahotama rata, ali nisu naišli na topli doček u srcu vlastite države niti kod svojih sunarodnjaka. Zbog toga su utočište potražili u napuštenim i razrušenim zgradama.
Dio ljudi u napuštenim zgradama su ljudi koji su jednostavno upali u teške životne probleme. Ostali su bez posla, nisu mogli plaćati stanarinu i izbačeni su na ulicu. Napuštene zgrade ne pitaju zašto je netko na ulici, napuštene zgrade objeručke primaju nove stanare.
Oko 400 beskućnika živi u napuštenoj vojnoj bolnici u glavnom gradu Tbilisiju.
Fotograf Jacob Borden zabilježio je crtice iz života ljudi na marginama društva.
Maia Daiauri ima 45 godina i pokušava dovesti u red jednu od soba napuštene bolnice. Sve zauzete sobe imaju prozore, gotovo sve sobe imaju i male plinske štednjake na kojima stanari mogu kuhati.
Velika većina soba ima i štednjake na drva koje koriste za grijanje tijekom oštrih gruzijskih zima.
Oni nesretnici koji nemaju ni grijanje ni vodu jednostavno uzmu od susjeda. Snažan osjećaj zajedništva nešto je što prožima stotine ljudi zarobljenih u nesretnom životnom ciklusu.
Kako je to rekao jedan od stanara bolnice: "Nemamo puno stvari. Jedino što imamo su naši susjedi".
Derutna bolnica je većinom zapuštena, a struja i voda teku pravim labirintom cijevi i žica. Fekalije često cure niz zidove zbog puknutih cijevi, a prošle godine jedan dječak je umro u požaru što su ga prouzročile neispravne električne instalacije.
U čitavoj zgradi živi osamdesetak žena, a većina nije napunila ni šest godina. Nikoloz Beriashuili ima dvije godine i spava u istoj sobi s mamom, tatom i sestrom.
Jedan dio djece markira školu zato što su uvjereni da nemaju koristi od obrazovanja. Starija djeca koja su napustila školovanje najčešće vode brigu o mlađoj braći i sestrama.
Većina stanovnika ovisi o socijalnoj pomoći. Mjesečno dobiju oko 900 kuna i kažu da taj novac radije potroše na hranu nego da unajmljuju loše stanove.
Izbjegavaju zaposlenje zato što bi izgubili socijalnu pomoć koja život znači.
Automobil zaostao iz nekih bivših vremena čami na parkiralištu ispred bolnice.
Neki stanovnici bolnice s nostalgijom se prisjećaju kominističkog doba. Kažu da su onda imali kuće, poslove, ali i stabilnost. Velika većina je ogorčena i imaju osjećaj da ih Gruzija namjerno zaboravlja u gospodarskoj tranziciji.
Matiko Pirtskhulava ima 46 godina i živi u pravom luksuzu. Ima dvosobni stan u bolnici i živi sama. Dvojica maloljetnih sinova otišli su u sjemenište gdje se nadaju boljoj budućnosti.
U bolnici živi nekoliko žena kao što je Matiko; žive same ili s djecom. Neke od njih su postale udovice i zbog toga su završile na ulici.
Bolnički stanari na sve načine pokušavaju popraviti zgradu i dovesti sobe u kakav-takav red. Pločice i tapete skupljene po smetlištima daju barem dašak osjećaja doma, a neki stanari usudili su se i na akvarij.
U čitavoj bolnici živi oko 150 obitelji. Marium Gabisonia ima sedam godina i dijeli sobu sa sestrom. Lovice se igra po hodnicima napuštene bolnice.
Ia Ochiauri majka je dvoje djece, živi s mužem i njegovim bratom, a radi što stigne kako bi zaradila novac za život.
Matiko kaže da se ne osjeća dijelom gruzijskog društva. "Mnogi susjedi osjećaju se kao da ih je moderno društvo zaboravilo. Gledamo kako ostaci gruzijske prošlosti propadaju pred našim očima", ispričala je Matiko za BBC.
