"Ovo je lijepa zemlja, a koliko bi tek turista bilo da imamo političku stabilnost", kaže Roosevelt Jean Francois, vlasnik autobusne kompanije Capital Coach Line s 91 zaposlenikom. No stranaca nema. Ni u njegovim autobusima koji povezuju Haiti i Dominikansku Republiku ni na ulicama Port-au-Princea. Dvije države su od stjecanja nezavisnosti izmučene unutarnjim političkim previranjima, državnim udarima i diktaturama.
"Sve je to posljedica francuske kolonijalne vlasti. Naučili su ljude najgoremu", tvrdi 74-godišnji Roosevelt koji nosi ime američkog predsjednika i koji je, kaže, služio u američkoj vojsci te dodaje: "Dok se sami ljudi ne promijene, neće biti bolje". Na zidu prostorije njegove kompanije izvješena je fotografija Baracka Obame. Prije povratka na Haiti radio je u prijevozničkoj tvrtki u Kanadi te bio u SAD-u, u kojem priliku za boljim životom traže stotine tisuća Haićana.
Oni koji nisu uspjeli otići našli su se 2004. u vrtlogu političkih previranja ljudi željnih vlasti. U gradu Gonaivesu, na sjeveru zemlje, izbio je oružani sukob nakon kojeg su ustanici zauzeli dio zemlje s 10,8 milijuna stanovnika. U tu eksplozivnu situaciju UN je poslao 6700 "plavih kaciga" i 1622 policajca, no zaustavljanje nasilja teklo je sporo.
Pet godina kasnije UN-ova misija je planirala napustiti zemlju nakon što se održe izbori, no samo mjesec dana uoči izbora zemlja je počela podrhtavati. U potresu 2010., kakav nije dotad zabilježen, osim izgubljenih života, uništeni su glavni grad i infrastruktura, dok je gospodarska kriza dovela do siromaštva i nesigurnosti.
"Život je težak", govori 40-godišnji Jean, taksist koji je sa sjevera zemlje došao raditi u Port-au-Prince te dodaje: "Svaki novčić nastojim odnijeti obitelji kako bi djeca mogla ići u školu i imala što jesti". On na kolodvoru i aerodromu čeka strance s cijenom od 25 američkih dolara, što je veliki iznos za tamošnje prilike. Dobrostojećim zaposlenicima međunarodnih organizacija to nije puno, a ako nemaju privatni prijevoz, alternative nema.
Barem prema standardu na koji su navikli u svojim zemljama. Lokalno stanovništvo, naime, vozi se natiskano u minibusevima i terenskim vozilima s ugrađenim klupama za putnike, poznatima kao "taptap", te na kamionima na koje su nabacane vreće s pijeskom kako bi ljudi imali na što sjesti. Jean vozi s razbijenim vjetrobranskim staklom, a u ništa boljem stanju nisu ni ostala vozila na prašnjavim cestama.
Uz njih promiču ljudi noseći teret, a iz nastambi ispucalih fasada izlaze prodavači s bočicama vode i sokovima. "Gad!", viče najednom Jean nakon što je jedan muškarac šakom udario u stražnji prozor njegova crvenog vozila na putu prema centru. Ondje su još kameni ostaci kršćanske crkve, svjedoci tragedije koja je prije sedam godina pogodila zemlju. Nakon potresa izbori su bili odgođeni, a nasilje se vratilo.
UN je povećao broj vojnika na 9000 uz više od 4300 policajaca kako bi održali red i pomogli u humanitarnim akcijama. No tad se dogodila jedna od najvećih pogrešaka pripisanih UN-u. "Prvi slučaj kolere na Haitiju dogodio se pored vojnog kampa iz Nepala", navedeno je u izvješću Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, organizacije iz SAD-a. Taj izvještaj iz 2011. godine upućuje na to da su vojnici iz Nepala mogli unijeti bolest u zemlju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
