Neuroznanstvenik Marc Lewis napisao je za Guardian kratak znanstveno popularni osvrt o tome zašto je ljudima opijanje alkoholom ugodno. Iako etilni alkohol ima izrazito jednostavnu molekulu, znanost danas poznaje već 50 različitih neuralnih mehanizama na koje o alkohol utječe. Osnovni razlog zašto pijemo je taj što alkohol smanjuje stres, a to čini tako što poboljšava iskorištavanje neurotransmitera GABA, glavne inhibirajuće molekule u mozgu.
To je i razlog zašto se mrtvi pijano od alkohola osjećamo slično kao da se nakljukamo valiuma ili xanaxa. Alkohol istodobno smanjuje iskorištavanje glutamata, osnovne molekule koja na mozak djeluje pobuđujuće. Tako dolazimo do stanja u kojem slabo rasuđujemo, u kojem nas nije briga za ništa posebno i slabije razumijemo okolinu. Gaba, uz to, potiče izlučivanje dopamina, molekule koja je u središtu svake ovisnosti jer podražuje centre za nagradu, odnosno osjećaj ugode, i to svaki put kad prinesemo čašu ustima.
Sljedeća postaja je endorfin, molekula koju se kolokvijalno naziva i "unutarnjim opijatom". On se također naglo oslobađa u trenucima dok ispijamo čašu alkoholnog pića i odatle onaj osjećaj "aaahhh" nakon eksiranja npr. čaše martinija. Što brže popijemo, to se oslobodi više endorfina. A to je samo pet elemenata. Uzev sve skupa, postaje jasno zašto je djelovanje alkohola tako različito od osobe do osobe, zašto se drugačije osjećamo pri prvom i posljednjem piću, a posebno zašto je tako teško prestati piti kad već razvijemo alkoholizam.
Zato i jest moguće da oni koji su pod stresom, piju kako bi smanjili stres, a oni koji stalno potiskuju svoje emocije, piju kako bi ih oslobodili. Studenti baš zato u mladosti piju naglo, brzo i žestoko kako bi iskusili čim intenzivnije osjećaje, dok 20 godina poslije piju kako bi ubili osjećaje u životu koji sad donosi tjeskobu i depresiju. A kad se već navuku, razvijaju dvije vrste straha; prvi od toga da ostanu bez pića, a drugi od toga da neće biti u stanju izdržati bez pića. Na sve to ide provala stresa i osjećaja beznađa koji su sad jasniji zašto se javljaju kad alkohola odjednom više nema.
Droge, uključujući tu i alkohol, mijenjaju mozak u stalnom ciklusu nabavljanja, konzumacije i triježnjenja. Uz mehanizme nagrade i padanja u stvarna raspoloženja kad se otrijeznimo, jasno je zašto se mozak fokusira na jedan jedini cilj – kako nabaviti i unijeti u organizam još toga. Jer dio mozga koji donosi nagradu, odgovoran je i za osjećaj čežnje. A kad se mozak stane temeljito mijenjati, onda je moguće i razvijanje psihopatoloških obrazaca.
