Kakav mu je glas, dubok, topao i baršunast, takav je i Mario Biondi, rijetko ugodan čovjek, kojem je glazba dio njegova bića.
Svjetski slavnog soul, rythm and blues i jazz glazbenika uhvatili smo na telefon u njegovu domu u Cataniji na Siciliji nekoliko dana uoči ovotjednog nastupa u Parku Orsula.
A ako ako je itko zaslužio nastupiti u amfiteatralnom večernjem ambijentu gotovo 200 metara nad morem, s panoramom Dubrovnika i Elafita duboko dolje, onda je to svakako čovjek nakon čijeg su se prošlogodišnjeg koncerta u Lisinskom prekaljeni glazbeni poznavatelji kleli da im je priuštio jedan od najboljih nastupa u toj dvorani.
Ovako smiona izjava u 42 godine starom hramu glazbe doista nešto znači.
"Prošle godine u Lisinskom bilo mi je jako lijepo. Doslovno fantastično. U Dubrovniku, doduše, još nikad nisam bio, ali jedva čekam vidjeti taj grad. Jedan od mojih prijatelja, suradnika iz Zadra pričao mi je o Dubrovniku, o tom starom spektakularnom gradu. Ja sam, znate, sa Sicilije, Mediteranac, i uvijek se osjećam jako dobro u nekoj mediteranskoj zemlji. Praktično kao kod kuće", jedva je Biondi čekao na put preko Jadranskog mora.
Da mu je do tog koncerta jako stalo vidjelo se i po tome što je unaprijed bio zabrinut hoće li imati dovoljno vremena za sedam pjesama s posljednjeg albuma Beyond, potom presjeka cijele karijere i svakako pjesme “Love is the temple” koju je istaknuo.
Zanimalo nas je tko su sretnici iz Hrvatske s kojima je surađivao?
"Duško Gojković, fantastičan čovjek i glazbenik, i Aleks Perković. Zapravo, u vašoj zemlji poznajem mnogo ljudi", s mnogo oduševljenja nam je odgovorio Biondi.
Perkovića, osim prema njegovu kasnijem opusu, pamtimo i kao člana zadarske grupe Forum. Predstavio nam je potom svoj sadašnji bend.
Prvo Alessandra Luglija, zatim Federica Malamana, koji u Italiji slovi za možda i najboljeg majstor na basu, svestranog Davida Floria na gitari, udaraljkama i flauti, klavirista Massima Greca i na kraju jednog od najboljih i najmlađih saksofonista u Italiji Marca Scipionea.
Zanimalo nas je koliko je na njega utjecala suradnja s Dap Kings i Dee Dee Bridgewater.
"Sve to utječe na čovjeka, svatko unosi neki svoj zvuk, svaka suradnja na nekom projektu. Dap Kings su i inače poznati po svijetu po svom nekom Motown zvuku, a Dee Dee, eh, ona me je inspirirala na stihove za “All I Want Is You”, moju omiljenu pjesmu", - otkrio nam je, da bi se rastopio kad smo mu otkrili da ga ne jedan poštovatelj njegove glazbe, osim kao “talijanskog Barryja Whitea”, doživljava i kao glazbenika jako nalik na legendarna Paola Contea.
"Oh! Jako mi je drago čuti da me uspoređuju s Paolom Conteom. Njegov sam velik poštovatelj i doista bih volio biti poput njega", bio je počašćen Biondi.
A onda nam je pričao o svom ocu koji ga je prvi uputio u glazbu dok je imao samo šest ili sedam godina.
"On je bio vrlo melodičan pjevač, s vrlo visokim glasom. Oduševljavao se Motown Recordsom. Poslije sam utjecaje i znanje skupljao od svih uz koje sam odrastao, koji su mi pomagali otkriti kakav doista glazbenik želim postati. Mislim da sam jako sretan čovjek. Glazba mi mnogo znači u životu i donosi mi puno radosti", otvorio nam se Biondi i otkrio da je na njega u ranim danima snažno utjecala i sicilijanska glazba.
"Sicilijanska glazba je na neki način jako slična fadu. Obavezno morate poslušati, ako ikako možete, snimke Rose Balistreri, sicilijanske pjevačice iz ‘60-ih i ‘70-ih, koja je pjevala vrlo slično fadu", uputio nas je na pjevačicu blisku revolucionarnim krugovima, predanu borbi za klasnu pravdu i jednakost muškaraca i žena, koja je pjevala dramatično kao što je bila i sama Sicilija, njezin zavičaj s mnoštvom suprotnosti.
A jazz? Što ćemo s jazzom u modernim vremenima?
"Jazz je glazba koja nikad ne umire, trajat će vječno", otkrio nam je Biondi nepokolebljiva idealista u sebi, zaljubljenika u glazbu koji tu vrstu umjetnosti poštuje u svim oblicima, pa i popularnu glazbu.
"Današnja popularna glazba je globalizirana. Smatram da je to dobro, jer se tako razvija. Danas se više nego ikad kombiniraju različiti utjecaji iz različitih dijelova svijeta. Isprepliću se pop, punk, čak i dance, s primjerice tradicionalnom glazbom. Stalno se pronalazi nešto iz jedne vrste glazbe što se može primijeniti u drugoj, i to je onda odlično", kazao nam je.
U duhu kulturne globalizacije podsjetili smo ga da je izvan Europe iznimno popularan čak i u Japanu.
"Jako volim japanski narod. Bio sam tamo četiri puta dosad i jako me se dojmila njihova kultura. Mislim da su jedna od najboljih publika na svijetu. To je jako gostoljubiv narod i nadam se da ću uskoro opet tamo putovati. Ne samo zbog sušija. Hahaha!", objasnio nam je, a mi smo na kraju provjerili je li istina da ima čak petero djece.
"Ali ja ih već imam sedmero! Hahaha! Jako je teško biti otac, sasvim nevažno jesi li svjetski popularan ili ne. Ali ja obožavam svoju djecu, nastojim im biti i prijatelj, ne samo otac. Najstariji sin mi želi postati pjevač, na što mu ja objašnjavam da je glazba poput braka, da se tome moraš potpuno posvetiti, da je to nešto što ti prožme cijeli život."
