U ponedjeljak, 15. listopada, u kripti Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu predstavljena je monografija "Fra Josip Markušić", objavljena povodom 50. obljetnice smrti ovog velikog franjevca. Knjiga je objavljena u suradnji sarajevskog Synopsisa i Samostana sv. Luke, uz korištenje arhivske građe koja se čuva u samostanu, uključujući Markušićev ratni dnevnik i opsežnu korespodenciju koja obuhvaća oko 10.000 pisama.
Knjiga je bogato ilustrirana crtežima Ljube Laha, Cvite Bojić-Šarić, čiji je portret fra Josipa Markušića na naslovnici, ilustracijama akademskog slikara Gabrijela Jurkića, fotografijama iz Markušićeva privatnog fotoalbuma... O knjizi su govorili Ivan Lovrenović i fra Drago Bojić, čiji su autorski prilozi dio monografije, te fra Ivan Šarčević, jedan od njezinih recenzenata. Tko je bio fra Josip Markušić? Nažalost, ovo pitanje se neizostavno postavlja kad se povede riječ o njemu, bez obzira na to što se radi o najvećem i najznačajnijem franjevcu provincije Bosne Srebrene koji je živio i djelovao u 20. stoljeću i jednom od najvećih u njenoj višestoljetnoj povijesti.
Na predstavljanju monografije fra Ivan Šarčević usporedio je Markušića s Karlom Barthom, jednim od najznačajnijih protestantskih teologa i jednim od utemeljitelja moderne protestantske religiozne misli. Ovu dvojicu ljudi povezuje više toga. Obojica su bili ogorčeni protivnici nacizma, Barth je 1935. godine zbog toga izgubio profesorsko mjesto u Bonnu te prešao u Basel, obojica su umrli iste godine, 1968., te se na djelovanje fra Josipa Markušića može primijeniti jedan od najvažnijih teoloških konstrukata Karla Bartha, onaj o božanskom humanizmu kao izvoru ljudskih prava i dostojanstva.
Iako je u svojim crkvenim stavovima bio izrazito krut i konzervativan, tipični predstavnik nečega što bismo u nedostatku boljeg izraza mogli nazvati bosanskim katolicizmom, koji je nastajao i razvijao se u posebnim povijesnim okolnostima otomanske uprave u BiH, u svojim političkim stavovima Markušić je bio u najmanju ruku avangardan. Tako je još 1907., u dobi od 27 godina, u eseju "Moć socijalne demokracije", koji je također dio objavljene monografije, postavio u neku ruku smjernice svojega kasnijeg djelovanja.
Esej počinje sljedećim rečenicom: "Dolaze nam vjekovi socijalizma; i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši." Međutim, Markušić u istom tekstu izražava i skepsu: "Današnja socijalna demokracija hoće ne samo da zbaci sa sebe lance tiranskoga gospostva nemilosrdnih kapitalista, već je i mišice grčevito napela, da zbaci sa sebe jaram evangjelja, jaram vjere i morala."
Ipak, riječi koje je izrekao još prije Drugog svjetskog rata i više ih puta ponavljao tijekom njega bolje od bilo čega drugog bacaju svjetlo na ovog jedinstvenog čovjeka: "Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem – bez razlike vjere!" Niti u jednom svojem tekstu Markušić ne izdvaja Hrvate nego se isključivo koristi terminom "naš narod", te je u tom smislu i djelovao, kršćanski se zalažući za progonjene i ponižene. Fra Josip Markušić rođen je u selu Čepku kraj Kotor Varoša.
Za svećenika je zaređen 1904. godine, nakon čega je kratko vrijeme bio u Jajcu, a onda su ga poslali u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. U dva navrata bio je gvardijan samostana u Jajcu, jedanput u Sarajevu te jedanput, od 1931. do 1939., u Beogradu, dok je za provincijala Bosne Srebrene biran tri puta: 1928–1931.; 1949–1952. i 1952–1955., što je, po tvrdnji franjevačkog povjesničara fra Ignacija Gavrana, jedinstven slučaj u cijeloj povijesti Bosne Srebrene.
Zbog njegovih jasno izraženih stavova, odnos prema fra Josipu Markušiću bio je dijametralno oprečan: dok je u određenim crkvenim krugovima, koji su inzistirali na ideološkoj i nacionalnoj "čistoći", bio iznimno omražen, u drugima je počesto i nekritički slavljen. Ponajviše zbog njegova danas povijesnog susreta s Titom 1949., kad je Markušić kao provincijal Bosne Srebrene predvodio skupinu fratara u poluslužbenoj audijenciji kod Tita, fratara koji su cijelo vrijeme u svemu bili uz Markušića.
Zbog ovog čina neumitno se nameće usporedba Markušića s još dvojicom velikana iz franjevačke crkvene povijesti, s fra Anđelom Zvizdovićem, koji je gotovo 500 godina ranije izašao pred turskog sultana, 1463., te s fra Ivanom Franom Jukićem, koji je stotinjak godina ranije seraskeru Omer-paši Latasu predao svoje "Želje i molbe bosanskih krstjana".
Treba imati u vidu da je to vrijeme surove poratne represije prema svećenstvu, da je oko 60 svećenika bilo u to vrijeme utamničeno, te da ju je Markušić tim činom uspio donekle ublažiti, što je u određenim crkvenim krugovima protumačeno kao Markušićev moralni sunovrat, zbog čega je proglašavan komunističkim poslušnikom, pa i kvislingom u novije vrijeme, rame uz rame s fra Anđelom Zvizdovićem.
Jedan Andrićev fratar u priči "Šala u Samsarinom hanu" na jednome mjestu kaže: "Lako je poginuti i ući u Martyrologium (knjiga kršćanskih mučenika, op.a.), nego marifetluk (lukavstvo, vještina, op.a.) je izvući se iz ove napasti u koju smo ni krivi ni dužni zapali." Upravo ova rečenica na najbolji način opisuje Zvizdovićev i Markušićev čin te nam predočava način na koji su franjevci u izrazito nepovoljnim okolnostima stoljećima opstajali, skupa s vjernicima o kojima su skrbili.
Markušićev govor koji je izrekao pred Titom također je sastavni dio ove monografije. Postoji jedna nevjerojatna anegdota u vezi s ovim susretom. Kad je Markušić sa svojom delegacijom ušao u predsoblje Maršalata, prišao mu je Titov ađutant, koji se prignuo na jedno koljeno k Markušićevoj ruci, da je poljubi na starinski način bosanskih katolika. Ađutant je bio Stipo Bilan iz Jajca, koji je dobro znao tko je fra Josip Markušić, mladić koji se kao partizan posebno istaknuo u borbama prilikom poznatog njemačkog desanta na Drvar, a kojeg je upravo Markušić svojedobno krstio.
"Neka, Stipo, ne treba, nemoj", navodno je tom prilikom izjavio Markušić. Zanimljiv je po ovom pitanju osvrt povjesničara fra Dominika Mandića, koji 1958. iz emigracije, iz Chicaga, piše svom prijatelju u Buenos Aires, "zabrinutom" zbog Markušićeva "ponašanja": "Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spašavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda...
Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju: Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, itd., dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva..." Zanimljivo je ovdje iznijeti mišljenja o Markušiću koja su izrekli neki njegovi suvremenici. Slovenac Jože Plečnik, jedan od najvećih europskih arhitekata 20. stoljeća, koji je projektirao jedan od najljepših sakralnih objekata na ovim prostorima, crkvu sv. Ante u Beogradu, koja je pod jurisdikcijom franjevačke provincije Bosne Srebrene, u jednom pismu upućenom Markušiću piše: "Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor."
Posebno je zanimljiva skica za portret fra Josipa Markušića iz dnevničkih zapisa fra Ljube Hrgića, najvažnijega književnika franjevca 20. stoljeća: "Poželit ćemo mi neke stare fratre. Više neće biti fra Joze Markušića u čijem se duhu nalaze unakrštene dvije otmjenosti: stara bosanska gospoština i turska naduvenost. Koliko dara ima taj suvonjavi gvardijan, koliko se on zadubljuje u ljepotu. Neobično originalno shvaća svaku umjetnost.
On izjednačuje talent, originalnost i genijalnost. Kad govori, kao da igra preferans. Čuva se svagdanje fraze. Mane su mu sve samo u vanjštini. Proizlaze iz tvrdoglavosti. Nije tako mekan i uživljen duh. Njega sigurno nitko nikad nije volio." "Josip Markušić, uvjeren sam, uvrstio se, svojom ulogom u povijest duhovnih i religioznih vrijednosti na ovim prostorima, među one velike muževe, izrasle iz duha sv. Franje Asiškoga i franjevačke tradicije, kojih su zasluge za povijesno kretanje hrvatskoga naroda u duhovnom i religiozno-kulturnom smislu ne samo goleme nego i smjerodavne", zapisao je hrvatski teolog Tomislav Šagi-Bunić.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Eh da je više ovakvih ljudi kao fra Josip Markušić, bilo bi nam svima bolje na ovom našem dunajluku ..