On je bio fratar kojemu su partizani ljubili ruke

Zanimljivo je kako nedostatak osobnog šarma kod fra Josipa Markušića, koji naglašava fra Ljubo Hrgić, spominjući "tursku naduvenost", te njegova gotovo poslovična izravnost i grubost u nastupima, nisu imale negativan utjecaj na sliku stvaranu o njemu, na iznimno poštovanje koje su prema ovom čovjeku iskazivali mnogi.

O jednoznačnosti i neutemeljenosti, pa i zlonamjernosti ideoloških ocjena kojima su protivnici zasipali Markušića, ponajbolje svjedoči Markušićeva izjava koju je uoči rata zapisao jajački paroh Milan Ilić u svom ratnom dnevniku "Opraštanje sa životom": "Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njenu pobjedu."

von Horstenau Life Hitlerov časnik: "Povraća mi se od Pavelića"

Ova izjava na neki način zrcali svu bijedu današnjih revizionističkih pokušaja svođenja nacizma i antifašizma u istu ravan. Po svemu, u ovoj knjizi su najzanimljiviji fragmenti iz Markušićeva ratnog dnevnika, čiji je presjek napravio povjesničar Jozo Džambo, poprativši ga iznimno lucidnim komentarima, a koji bacaju potpuno novo svjetlo na zbivanja u Drugom svjetskom ratu, koji razbijaju neke višedesetljetne stereotipe o tom vremenu, pogotovo kad je riječ o rigidnom antiklerikalizmu partizanskog pokreta.

Prenijet ću neke koji mi se čine najzanimljivijima, uz napomenu da će cjeloviti Markušićev ratni dnevnik najvjerojatnije biti objavljen sljedeće godine. U dnevniku se spominju mnoge povijesne ličnosti partizanskog pokreta, poput Đure Pucara Starog, Aleksandra Rankovića, Sime Šolaje, Ive Lole Ribara, Tita, Augustinčića... U svibnju 1941., želeći stvoriti razdor među domicilnim stanovništvom u Jajcu, njemačke okupacijske vlasti su u samostan zatvorile 31 talaca, odrasle muškarce Srbe iz okolice Jajca.

Međutim, Markušić u dogovoru s gvardijanom fra Bonom Ostojićem, koji ga je otvoreno i ustrajno podržavao tijekom cijelog rata, uspjeli su tome doskočiti. "Onaj puta su u samostan došli rekao sam, 31 taoc; kasnije se mijenjalo: broj je rastao i opadao, ali ovi su iz samostana otišli živi i zdravi, mislim i sa lijepim uspomenama. I ovdje smo se zavjetovali, i ako smo okupirani, da se ne ćemo predati. Za boravka u samostanu kupljena je za taoce kava i duhan od dobrih ljudi u gradu. Hrana im je donošena od kuće.

Donosili smo im knjige za čitanje. Bili su dobro raspoloženi", piše Markušić u dnevniku. Markušić i Ostojić su 1943. godine dobili poziv na povijesno zasjedanje AVNOJ-a, na kojemu su i sudjelovali.

"Na koncu ću ovdje", piše Markušić, "ipak spomenuti jednog govornika na AVNOJ-u one noći, koji je nas kao katoličke svećenike svojim govorom posebno interesirao. Jedan Slovenac, katolik, u svom govoru nekoliko je puta isticao i podvlačio: ‘Mi katoličani ovo i ono’."

(Pretpostavljam, iako se to nigdje ne navodi, da je riječ o Edvardu Kocbeku, slovenskom piscu, katoličkom intelektualcu i sudioniku Drugog zasjedanja AVNOJ-a, autoru knjige "Put u Jajce".) Još jedan zapis, s kraja 1943., posebno je zanimljiv:

"Ovaj put su na Jajcu uopće, a posebno na carevopoljskim ‘Kravljim Kožama’, glavnu borbu vodile dalmatinske brigade. Jedan seljak Hrvat katolik, koji je tu borbu gledao, govorio je, da su se borili kao ‘divlji’. Vidili smo ih na prolazu kako su obuveni u krpe. Kad su prolazili kraj crkve i samostana, njih oko 450, imali su dvije hrvatske zastave sa peterokrakim zvijezdama, i komandirali su: ‘tiho’! Uz Božić su ove dalmatinske brigade boravile po dnolučkim selima; a seljaci su kazivali, da se je orila šuma od njihovih božićnih pjesama."

Vrijedi naglasiti Markušićeve napore da Srbima koji su oko Jajca trpjeli teror i progone ustaških snaga dostavi pravoslavni kalendar. Kalendare je nad Jajce izbacio partizanski zrakoplov, a Markušić ih je preko svojih fratara dostavljao srpskom stanovništvu.

Obljetnica Life General je*ač: Kennedyju i CIA-i bio cool, Titu tako, tako

"Dne 28. II. 1945. iz samostana šaljemo preko župnika na Dobretićima za pravoslavne Srbe na Imljanima kalendar pravoslavni za uporabu. To su imljanski Srbi molili od nas. Kalendari su pak došli poštom, koju je jedan partizanski lovački avijon u Jajce pustio iz zraka, dne 3. II. 1945. u 15 sati."

Iako je sličnih fragmenata u Markušićevu dnevniku vrlo mnogo, vrijedi zabilježiti i jedan iz 1944: "Za zatvaranje prozorskih rupa na crkvi i u samostanu, koje su njemački avijoni bombardiranjem dva puta porazbijali, intendantura Vrhovnog Štaba dala je upravi samostana rezanih dasaka zadovoljno i besplatno. Jedanput i stakla za prozore. Partizanski majstori, naročito oni Vrhovnog Štaba, popravljali su nam radioaparate, kadgod je trebalo. Ljekari su bili vazda na pomoć. Jednom su nam spasili unesrećenog majstora radnika, koji je pao s krova i prebio nogu. Na božićnoj ponoćnoj misi godine 1944. svirao je i pjevao partizanski zbor."

Međutim, Markušićeve zabilješke pokazuju da je partizanski pokret imao dvije "propagandne faze", prvu, u vrijeme rata, u kojoj je taj pokret pokazivao toleranciju i kooperativnost s ideološkim protivnicima, te drugu, "revolucionarnu fazu", koja je uslijedila nakon rata, koju karakterizira progon neistomišljenika, uključujući Crkvu. Na kraju, dvije izjave u kojima je, čini mi se, sadržano ono najvažnije što se može reći o ovom jedinstvenom fratru.

Prva se odnosi na fragment iz dnevnika, datiran u 1943., u kojoj Markušić progovara o deklarativnom i ispraznom hrvatstvu, koja je danas, čini mi se, aktualnija negoli onda kad ju je Markušić zapisao. "Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatrijotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!" zapisao je.

Riječ "telaljenom", da pojasnim, u doslovnom prijevodu odnosi se na nešto što se izvikuje na ulici, nastala je od riječi telal i ima određene ironične konotacije. Konačno, najčešće citirana Markušićeva izjava ponajbolje ga i najcjelovitije opisuje. Pišući, naime, o ratnim i poratnim godinama u Jajcu te o svom angažmanu, pri kojemu se nebrojeno mnogo puta izložio pogibelji, Markušić je, ostajući vjeran svom kršćanskom poslanju, zapisao: "Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?! Ali najprije – šta je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost."