Barem neko vrijeme. Nakon što je, naizgled netaknut, Heydrich čak krenuo naganjati napadača, pao je pod ozljedama.
Činilo se da će se i izvući nakon operacije, ali preminuo je 4. lipnja, od infekcije zbog ranjavanja. Hrabri momci, koji su se spremili da će ubiti, ali ne i preživjeti, uspjeli su pobjeći s mjesta događaja.
A onda, sumanuta je nacistička horda reagirala. Hitler je, piše Binet, čim je čuo što se Heydrichu dogodilo poludio kad je čuo da se ovaj redovito i nadobudno Pragom vozao u tom svom kabrioletu. Onda je ponudio nagradu.
"Promptno je objavljeno da će onaj koji o počiniteljima ‘zločina’ Reichu dostavi bilo kakvu informaciju, uz, dakako, posvemašnju diskreciju, dobiti deset milijuna kruna. Onda je marionetska vlada Protektorata, na čelu s Emilom Hácheom, poltronski udvostručila nagradu", priča Binet naglašavajući kako se izdajnik, kao u svakoj istinitoj priči, zbilja pojavio - onaj koji se u Pokret otpora, za razliku od ostalih domoljuba, prijavio jer je, kako je sam objasnio, bio željan pustolovine, Čeh Karel Čurda.
"Prije nego što je otkucao svoje ranije suborce, Hitler je već bio toliko frustriran neuspjehom Reicha da pronađe i kazne Heydrichove ubojice. Morao je naći poligon za odmazdu, a našao ga je u Lidicama, selu dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Praga, za koje je naredio da se sravni sa zemljom.
Vijest o tome 10. lipnja 1942. Gabčíka i Kubiša dočekala je u kripti Pravoslavne crkve Svetog Karla Boromejskog, danas Svetog Ćirila i Metoda, u kojoj su se već danima skrivali s ostalim padobrancima, pripadnicima Pokreta.
Tražili su način kako da oni, najtraženiji ljudi u Reichu, pobjegnu, i to iz tog masivnog zdanja u podnožju Resslove ulice, koja se s Karlova trga spušta do rijeke. Bili su u samom srcu Praga. Zahvaljujući izdajniku, nacisti su ih na kraju otkrili, ali Gabčík i Kubiš su tada SS-ovcima priredili nevjerojatan obrat i krajnje neugodno iznenađenje.
"Naviknuti, valjda, da se svi skamene kad namirišu njihove kožne mantile, u crkvu su upali misleći da će biti lako. Ono što im je slijedilo bio je pravi Fort Alamo. Trebalo im je tri sata da svladaju Kubiša i još dvojicu koji su se skrivali u galeriji iznad crkvene lađe. S uvijek optimističnim Gabčíkom bilo je još nezgodnije.
Osam sati i osamsto esesovaca na njih sedmoricu u kripti. Svi su se, kad je bilo jasno da više ne mogu pružati otpor, sami ubili. Sve radije nego da padnu u ruke Gestapa - zaključuje Binet kojeg su, kako oko toga, tako i oko drugih detalja u knjizi, pitali je li to zaista bilo tako.
"Naviknuti smo da se povijesne ‘istine’ neprestano krivotvore, da bi se unosnije prodale. Zato se u svemu očekuje fikcija i falsificiranje, ali ja u ‘HHhH’ nudim zaista istinitu priču. Jednostavno, uz sve što je bilo, nema potrebe za izmišljanjem. Ipak, unatoč desetogodišnjem istraživanju koje sam poduzeo, bilo je nekih rupa koje nikako nisam mogao ispuniti fakcijom pa sam se povremeno upuštao u maštanje o potencijalnim scenarijima. Ali uvijek sam, tih možda 15 posto slučajeva, čitatelju na licu mjesta, u tekstu, priznao, rekao da to je to tek moja subjektivna maštarija. Na taj sam način uz priču o ubojstvu pokazao i koliko mi je teško bilo iznijeti je na vidjelo, onako kako želim", objašnjava Binet, očigledno sklon metaknjiževnosti, koju su mu pojedini čitatelji zamjerili.
"To su oni koji cijene tradiciju u književnosti, a takvih je većina francuskih pisaca. U njih se eksperimentiranje svodi na teme pa misle da su provokativni i inovativni jer pišu o seksu, mada i dalje pišu u stilu Balzaca. To inzistiranje na klasičnom ključu pripovijedanja, u kojem se narator i autor, recimo, moraju jasno odvojiti, što mi je još od faksa bila glupost, objašnjava i to što je nimalo zanimljivi Houellebecq već deset godina kralj francuske književne scene. Meni bez metadijela, tog svojevrsnog dijaloga s čitateljem, nema smisla da pišem suvremeni roman", odlučan je Binet.
Njegov “HHhH”, tvrdi, nije tu da bi dokazivao nešto novo o nacizmu, nego da bi, na tragu Tarantinovih “Nemilosrdnih gadova” ili pak “Mausa” Arta Spiegelmana, staru priču iznio na nov način, poigravajući se formom.
Nacizam i tako i tako nikad nije stara priča, jer itekako ima suvremene i raznovrsne odjeke. Ali i kad je u pitanju onaj stari, hitlerovski, i tu je nacizam daleko od stare priče.
Tako i danas, nakon cijelog niza gnjusnih saznanja o toj boleštini, dobivenih najprije kroz Nürnberg i suđenje Eichmannu, čiji je šef bio upravo Heydrich, uvijek će se naći netko prostodušan tko će upitati je li moguće da se to zbilja događalo.
Zar su postojali “slagači” koji su u Babinu Jaru, kijevskom klancu, poput grotesknih hostesa u kinodvorani, gole i pretučene Židove dočekivali i pokazivali im na koje od već mrtvih tijela trebaju leći?
Kao da se stvarno odigrala “utakmica smrti”, također u Kijevu, kad su SS-ovci pobili gomilu ljudi samo zato što su ih ovi pobijedili u nogometu? Ta nije se valjda Hitler zbilja na spomen Beneša bacao na pod i žvakao rub tepiha?
A Heydrich, kao da je bio baš tako opasan? Jest. Nakon Kristalne noći, čiji je bio glavni operativac, kad se raspravljalo kako troškove štete svaliti na židovska leđa, upravo je Reinhard pripomenuo:
- Ukloniti Židove iz ekonomskog života nije naš najveći problem, nego njihovo protjerivanje iz Njemačke. U međuvremenu, potrebno ih je obilježiti nekakvim posebnim znakom kako bismo ih mogli prepoznati.
- Uniforma - uzviknuo je Göring uvijek zaokupljen odjevnim predmetima.
- Nekakav znak bio bi bolji - presjekao je Heydrich.
Otpočetka je, zapravo, on, u mladosti zvan “Koza” i za kojeg se sumnjalo da i sam ima židovske krvi, bio jedan od nositelja Reicha i Holokausta, čitavog tog uvrnutog režima čiji je svojevrsni prapočetak Noć dugih noževa, užas koji je Binet u “HHhH” također pomno opisao.
I opet ga je netko pitao je li to zapravo izmislio.
- Nisam! Kakva budala moraš biti da izmišljaš nacizam? - dreknuo je.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ma on je bio divan čovjek otac i muž, a kak Hitler more reći da smo mi mala govnarska državica pak ne razmem
Vjerujem da je bija koljac i krvnik, a ipak ga je Broz Tito nadmasija nema veceg krvnika o tite koji je samo u Hrvatskoj poubija polak milijuna Hrvatskog naroda