Life
3093 prikaza

Oni preuzimaju školske obaveze svoje djece - to je put u propast

Otac pomaže kćerki napraviti domaću zadaću
Thinkstock
Roditelji koji svojoj djeci šalju poruku da će oni sve obaviti umjesto njih ne donose ništa dobro ni djeci ni sebi

Poduzetnica Kristina Ercegović objavila je uoči početka nove školske godine na svom Facebook profilu status koji je upozorio na problem o kojem se u javnosti malo govori:

mnogi moderni roditelji u želji da zaštite svoje dijete na sebe u cijelosti preuzimaju njihove školske obveze. Neki se čak s njima u potpunosti identificiraju, pa umjesto da kažu da njihovo dijete ide u školu, svaku školsku aktivnost svoje djece automatski prevode u množinu i kažu “mi idemo u školu”. 

Osjećaju sigurnosti takvih roditelja pridonijela je moderna tehnologija pa gotovo da nema razreda u kojem roditelji nemaju Viber ili Facebook grupu unutar koje razmjenjuju informacije o školi, a nerijetko i svojoj djeci kolektivno pišu domaće zadaće.

San Francisco VELIKA RAZLIKA Life Ima jedna stvar koju bogati roditelji rade za svoju djecu, a ostali ne

“Eto krenule su mi poruke - na Viber, sad SMO u drugom razredu i slično... petkom navečer mi se najteže suzdržati kad sam ja obično vani, a stižu poruke šta IMAMO za zadaću... call me crazy ja mislim da ja nemam ništa za zadaću nego moj sin ima... but that’s just me”, napisala je Ercegović, čiji je sin Luka ove godine krenuo u drugi razred osnovne škole. 

Za svoj je stav dobila podršku i drugih mama, ali i očeva. Marina B. u komentaru na post napisala je kako su nju drugi roditelji izbacili iz razredne Viber grupe nakon poruke “Ja iz matematike nemam ništa za zadaću, zadnju sam napisala ‘91. u četvrtom srednje”. 

Helena F. Viber grupu napustila je sama, a nakon što je, kako je napisala, nakon završetka poslovnog sastanka koji je trajao otprilike 45 minuta na mobitelu zatekla 98 nepročitanih poruka.

Sudeći po komentarima za takav su oblik roditeljske komunikacije puno više zainteresirane majke od očeva budući da su neki od njih otkrili da su odmah izašli iz takvih grupa jer ne razumiju zašto roditelji koji u tome sudjeluju misle da na taj način pomažu svojoj djeci.

“U moje doba, prije mnogo godina, roditelji su se vidjeli jednom kvartalno na tzv. roditeljskom sastanku.... i tu smo se svi učenici složili da je i to previše međusobne komunikacije roditelja”, napisao je jedan tata.

Nevenka P. rekla je kako je njezin suprug grupu napustio isti dan, a ona je ostala u grupi da ipak nešto ne propuste. 

“Ali ih pratim onako manje više izdaleka... i uglavnom nemam pojma o čemu su rasprave jer dijete najčešće samo rješava svoje obaveze i ne govori o svakoj sitnici... a najbolje mi je kad krene rasprava o tome kako je bio težak neki test, a ja nisam ni znala za njega...”, napisala je.

Kristina Ercegović kaže kako su na ideju da osnuju Viber grupu roditelji došli odmah na prvom roditeljskom sastanku prvog razreda. 

Majka i dijete Majke ovisnice Life Narkomanka iz Zagreba: "Rodila sam drogirano dijete"

Jedna je mama predložila da se povežu e-mailom, a druga je dodala kako bi bilo dobro da se povežu i u Viber grupu tako da sad imaju dvostruki oblik komunikacije.

Sve bi to bilo dobro samo da roditelji iz pretjerane brige ponekad ne pretjeraju.

Djeca u školi | Author: Thinkstock Thinkstock
"Svaki se put iznenadim kad u petak u 22.30 sati dobijem poruku ‘što imamo za zadaću?’. Ponekad me to razljuti, a ponekad se znam našaliti pa im odgovorim: ‘halo, ljudi, petak je, opustite se, izađite van’, kaže Ercegović, koja je uvjerena da se žene koje se prema svojoj djeci postavljaju previše zaštitnički u životu nisu realizirale drukčije osim kao majke.

"Meni je žao što to moram reći, ali ima dosta žena kojima je uloga majke jedini identitet. Zato i nastupaju tako budući da svu svoju energiju ulažu u brigu o djetetu", govori Ercegović te napominje kako kod nekih majki njihova identifikacija s djecom kreće već od rođenja pa o svemu što njihova djeca čine govore u množini “mi smo jeli, mi smo kakali, mi smo piškili”.

Forumi na kojima pedijatri roditeljima odgovaraju na pitanja vezana uz bolesti i stanja kod beba i djece prepuni su upita roditelja potpuno zdrave djece o tome kako postupiti u raznim prirodnim situacijama koje ne iziskuju baš nikakvu zabrinutost.

Mnoga istraživanja pokazala su da roditelji koji 24 sata na dan “lebde” nad svojom djecom i šalju im poruku da će oni sve obaviti umjesto njih zapravo dugoročno ne donose ništa dobro ni djeci ni sebi.

Marija P., čija je kći Petra ove godine krenula u 4. razred, uvjerena je, međutim, da je njezin angažman u svakodnevnim Petrinim aktivnostima potpuno ispravan budući da je sustav tako postavljen da u njemu uspijevaju samo najbolji.

"Kroz život sam se jako napatila, bila sam lišena mnogih stvari koje su si mogla priuštiti djeca imućnijih roditelja. Nisam imala prilike putovati u inozemstvo i učiti strane jezike kao neke moje prijateljice. Morala sam raditi i pomagati mami u podizanju mlađe braće i sestara", kazuje Marija, koja je, kad je rodila kćer, odlučila da će sve ono što je ona propustila nadoknaditi njezina Petra.

Zvijezde koje su postali roditelji kao tinejdžeri PREMLADI Life 10 slavnih zvijezda koji su djecu dobili - kao tinejdžeri!

Uz redovitu nastavu Petra pohađa glazbenu školu, uči dodatno strani jezik i bavi se sportom. A kako bi sve to stigla, mama joj pomaže u rješavanju školskih obveza.

"Ne pišem ja Petri zadaće. No tu sam uvijek uz nju i zato mi je naša razredna Viber grupa veliko olakšanje jer često ni sama nisam sigurna jesmo li dobro napisale zadaću. Ovako presnimimo zadaću, razmijenimo fotografije napisanih zadaća, prekontroliramo rezultate i možemo mirno svi na spavanje", otkriva Marija te dodaje kako je posebno veseli to što, zahvaljujući oštroumnosti drugih roditelja, sad ima detaljan uvid u funkcioniranje razreda koji pohađa njezina kći budući da u grupi svakodnevno razmjenjuju informacije o onome što se događalo u školi, analiziraju testove, lektire...

U Hrvatskoj nikad nije provedeno istraživanje koje bi pokazalo koji postotak roditelja svakodnevno uči sa svojom djecom. 

Istraživanje provedeno prije dvije godine u Velikoj Britaniji imalo je zapanjujući rezultat: u svakoj šestoj obitelj roditelji pišu domaće zadaće umjesto djece. 

U većini slučajeva roditelji priznaju da im to što sa svojom djecom ponovno idu u školu predstavlja golemo opterećenje, no vrlo su ponosni kada “dobiju dobru ocjenu”. 

Roditelji su priznali da im je glavni motiv zbog kojeg pomažu djeci u zadaćama što bolji uspjeh. 

Anketa kojom je bilo obuhvaćeno 2000 roditelja pokazala je da je dvije trećine roditelja spremno pomoći djeci u školskim obvezama, ali da najčešće to završi tako što roditelji sami pišu zadaću! 

Čak 70 posto ispitanika reklo je da im djeca rado prepuštaju pisanje zadaća, često ih ostavljajući same nad zadacima dok se ona bave nečim drugim.

Roditelji s djetetom VEĆE ŠANSE ZA USPJEH Znanost Roditeljima uspješne djece ove su stvari zajedničke

No četiri od deset ispitanika doživi pravo ushićenje kad njihovo dijete dobije odličnu ocjenu za domaću zadaću koju su mu pomogli riješiti, a trećina je navela da se sami roditelji natječu međusobno, kao i s drugim roditeljima, oko domaćih zadaća.

Kristina Ercegović kaže kako ona svome djetetu nikad ne bi napisala domaću zadaću.

Djeca u školi | Author: Thinkstock Thinkstock
"Uloga je roditelja naučiti djecu da budu sretna, da se znaju samostalno snaći u životu u svakoj situaciji, naučiti ih univerzalnim ljudskim vrijednostima, a ne umjesto njih pisati zadaće. Dapače, mislim da ih trebamo pustiti da dobiju jedinicu, da idu na produžnu nastavu, pa ako teba i da padnu razred. Roditelji djeci trebaju biti podrška, a ne držati ih pod staklenim zvonom", kaže Ercegović.

Da je takav stav jedini ispravan, tvrdi i poznata psihologinja i pedagoginja Dubravka Miljković.

"Suluda je i sama pomisao da bi od takvog roditeljskog ponašanja dijete dugoročno moglo imati koristi! Upravo suprotno: to je najbolji način da ga upropastite", upozorava Miljković, i obrazlaže:

"Prvo, preuzimanje djetetovih obveza ozbiljno potkopava njegovo samopouzdanje. A samopouzdanje je osjećaj da si u stanju nositi se s preprekama i problemima u životu. Ako te netko odijeva, obuva i hrani i onda kad bi to već mogao raditi i sam, a onda ti piše zadaće, raspravlja se s učiteljima i drugim roditeljima, kasnije i opravdava neopravdane izostanke, upliće se u sve odnose s drugima i rješava sve probleme, šalje jasnu poruku: preglup si i prenesposoban da bi to radio sam. Trajno ovisiš o meni. A drugo, sprečavanjem djeteta da doživljava neuspjehe onemogućava mu se razvoj psihološke otpornosti. Naime, svaka se osoba u životu suoči s većom ili manjom količinom izazova: kriza i neuspjeha svih vrsta. Neki se oporave prije, neki kasnije, neki nikada.

Teško da bi bilo koji roditelj volio vidjeti svoje dijete u ovoj posljednjoj skupini. Nažalost, takvim omatanjem djeteta u pamuk i držanjem pod staklenim zvonom gura ga se upravo tamo. Dijete neće biti spremno za suočavanje s onim kasnijim,

svakodnevnim, životnim problemima; iznenadit će ga već prvi njihov nalet - kaže Miljković te upozorava kako je onemogućavanje zadovoljavanja temeljnih psiholoških potreba put za “ne-sreću”. 

Djeca u školi | Author: Thinkstock Thinkstock
Naime, sreća je, pojašnjava Miljković, posljedica zadovoljenja temeljnih psiholoških potreba. Osjećaj da voliš i da te vole samo je jedna takva potreba. 

Druge dvije su kompetentnost i autonomija. Kompetentnost se odnosi na osjećaj da si uspješan u onome što radiš. Dakle, sretni smo kad radimo nešto zahtjevno, nešto što smo naučili nakon što smo se namučili (mi sami, a ne naši roditelji). 

To znači imati kontrolu nad svojim životom (tj. sam donosiš odluke o izboru škole, zanimanja, prijatelja, partnera, mjesta u kojem ćeš živjeti itd.).

"I zato, roditelji, nemojte raditi umjesto djeteta nego ga potičite da se potrudi samo. Naglašavajte ulogu (njegovog!) truda u postizanju uspjeha. Za neuspjeh nisu krivi ni učitelji, ni drugi učenici, ni poredak zvijezda u trenutku rođenja", upozorava Dubravka Miljković te ističe kako je škola samo jedan od segmenata odgojnoga stila u kojem je dijete oltar: obožava ga se, ispunjavaju mu se sve želje, nema nikakvih obaveza ni pravila kojih se treba pridržavati.

Nalazi tzv. longitudinalnih istraživanja, tj. istraživanja koja se provode tako da se istu djecu prati do njihove odrasle dobi, šalju vrlo jasna upozorenja: tako odgajana djeca postaju ljudi orijentirani na materijalističke vrijednosti, bez pravog interesa za druge ljude (osim ako ih namjeravaju iskoristiti), nemaju samokontrole, nezahvalni su i nesretni - zaključuje poznata psihologinja te napominje kako, nažalost, nema nalaza koliko su zbog toga nesretni njihovi roditelji koji su svoj život podredili tome da im djeca budu sretna.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.