Hannelore Schmatz i njezin suprug Gerhard obožavali su planinariti. Zajedno su i osvojili Mt. Everest no na žalost nisu se zajedno spustili. Hannelore je prva žena koja je poginula na toj planini.
Krenuli su na jesen 1979. godine, a kada su se popeli gore Gerhardt je postavio vlastiti rekord - bio je najstarija osoba koja se (do tada) popela gore. Tijekom napornog trekinga, sa njima je išlo osam penjača i pet lokalnih šerpa.
No, vrlo se brzo dogodila tragedija i dvoje je ljudi poginulo pri putu prema dolje, uključujući i Gerhardovu voljenu suprugu.
Najtragičnije je što je Hannelore Schmatz bila samo nekoliko stotina metara daleko od baznog kampa. Ona i njezin švicarski kolega Ray Genet, bili su previše umorni kako bi nastavili. Postavili su kamp kako bi se malo odmorili iako su ih i šerpe i Europljani nagovarali kako bi, zaista, trebali krenuti prema dolje.
No, Schmatz i Genet ostali su na visini od 8.300 metara, u takozvanoj zoni smrti. Zamela ih je užasna mećava, a Genet je preminuo od hipotermije.
Stručnjaci su uvjereni kako se Hannelore samo malo naslonila na svoj ruksak i zaspala, te se naprosto više nikada nije probudila. Vjeruje se kako je umrla od umora i izloženost elementima, a posljednje riječi koje je rekla šerpi su "vode, vode".
Šerpa je, pak, uz nju ostao do samog kraja iako ga je to koštalo nekoliko prstiju radi hladnoće.
Bila je prva osoba iz Njemačke i prva žena koja je umrla na Everestu. Šerpa i nepalski policajac koji su pokušali otići po njezino tijelo oboje su poginuli. Od tada više nitko nije pokušao. Legenda kaže da Hannelore ne želi sići sa planine.
Drugi penjači koji su išli južnom rutom prolaze kraj njezinog polusjedećeg, ukrućenog tijela, dok joj je kosa joj još vijorila na vjetru, a gotovo od milja su je nazivali "Nijemicom".
Tako je to neko vrijeme trajalo dok žestoki vjetar nije odnio njezino tijelo koje više nikada nije viđeno. Kao da ju je pokopala sama planina.
Na Everestu, posebno u "zoni smrti" obitava oko 150 sasušenih trupala, okruženih zrakom siromašnim kisikom, u uvjetima koji su, ledu i snijegu usprkos, vrlo suhi. Tijela su fantastično prezervirana i gotovo kao da služe kao upozorenja za one koji žele raditi nešto nepromišljeno.
Najpoznatije je tijelo Georgea Malloryja, koji je, neuspješno, pokušao doći do vrha 1924. godine. Tijelo mu je nađeno 1999. godine, 'samo' 75 godina kasnije.
Tijekom godina na Everestu je umrlo oko 280 ljudi. Do 2007. jedan od desetero planinara dočekao bi svoju smrt. Od tada ima i više stradalnika jer sve više ljudi pokušava popesti se do vrha.
Iscrpljenost je jedan od najčešćih uzroka smrti na Everestu. Penjači su umorni do besvjesti, sjednu, uhvati ih dezorijentacija i inkoherentnost, malo zaklope oči i više se ne probude. Od hladnoće dolazi i do unutarnjih krvarenja, što sve pogoršava.
Ako ste preslabi da nastavite, kao što je bio slučaj s vrlo iskusnom Hannelore, planina i "zona smrti" uvijek pobjeđuju.
