Kenji Hamada radio je za tokijsku sigurnosnu kompaniju, imao je mlađu ženu i bio je iznimno posvećen radu. Svakog dana radio je po 15-ak sati, a četiri sata trajalo mu je putovanje do posla i natrag. Jednog dana kolege su zamjetile da je naslonjen na stol i pretpostavili su da spava. Nekoliko sati kasnije, htjeli su ga probuditi i tada su shvatili da je mrtav. Obdukcija je pokazala da je umro od srčanog udara u 42. godini života.
Kenji je umro od previše rada ili, kako to Japanci zovu, karoshi. Izvještaji o brojnim zaposlenicima koji iznenada umru okupiraju naslovnice japanskih medija već desetljećima.
Socijalni fenomen prvi put je priznat 1987. godine kada je japanski ministarstvo zdravlja počelo voditi evidenciju iznenadnih smrti visoko pozicioniranih poslovnih ljudi.
Karoshi je toliko rašire da obitelji žrtava dobivaju kompenzaciju od države u iznosu od oko 20.000 dolara godišnje, a tvrtke moraju isplatiti odštetu u milijunskim iznosima. Državne vlasti bilježile su po nekoliko stotina takvih slučajeva godišnje, ali 2015. godine je taj broj prešao 2.000 slučajeva karoshija godišnje.
Kao i svaki socijalni fenomen kojeg je potrebno prijaviti nekome, pretpostavlja se da su i te tisuće umrlih od previše rada samo manji dio stvarnih smrti od previše rada. Organizacija koja štiti prava žrtava karoshija pretpostavlja da bi stvarni broj smrti mogao dosezati i 10.000 godišnje.
Hamada je bio tipični slučaj karoshija, ali prva zabilježena žrtva je 29-godišnjak koji je četiri desetljeća ranije umro nakon što je radio iscrpljujuće smjene u distribuciji najvećih japanskih novina. "Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, Japanci su imali daleko najdulji radni dan. Bili su najveći radoholičari", ispričao je za BBC stručnjak za stres Cary Cooper.
U poslijeratnom razdoblju, posao je Japancima davao novi osjećaj korisnosti i svrhe. Radnici su bili i psihološki i financijski motivirani za posao. Kompanije su sa zadovoljstvom prihvatile takav pristu radu. Osnivani su sindikati, izgrađivani radnički smještaji i dječji vrtići. Ubrzo je rad postao glavni životni interes u japanskoj kulturi.
Desetljećima kasnije stvari su krenule po zlu. Ekonomija Japana doživjela je neodrživi rast cijena dionica i nekretnina. Zaposlenici su radili još više kako bi mogli si priuštiti još više stvari. Na vrhuncu gospodarskog rasta, oko 7 milijuna Japanaca radilo je po 12 sati svakog dana.
Jedno istraživanje iz 1989. pokazalo je da 45,8% rukovoditelja i dvije trećine šefova odjela živi u uvjerenju da će umrijeti od previše rada. Otprilike u to vrijeme, krajem osamdesetih, vlasti su počele posvećivati više pažnje radnom vremenu zato što je sve više uredskih radnika umiralo zbog previše rada.
Uvedene su i službene definicije; karoshi je radio više od 100 prekovremenih sati u mjesec dana prije smrti ili 80 prekovremenih u dva ili više uzastopnih mjeseci u pola godine prije smrti.
Japanska ekonomija doživjela je kolaps u devedesetima, ali kultura rada samo se pojačala. Sve više ljudi umiralo je od karoshija, a brojke nikad nisu pale na razinu na kojoj su bile prije osamdesetih.
Među tisućama slučajeva, dvije karakteristike su se isticale; nedostatak sna i višak stresa. Postavlja se pitanje, je li barem jedno od to dvoje uzročnik smrti?
Dosadašnja istraživanja su pokazala da nedostatak sna povećava rizik od srčanog udara, ali sam po sebi nije smrtonosan. Neprospavana noć pokvarit će vam idući dan, ali neće vas ubiti. Čak ni 11 dana bez spavanja nije smrtonosno, kako je dokazao Randy Gardner, Guinessov rekorder za najdulju namjernu nesanicu. Na tiskovnoj konferenciji nakon obaranja rekorda bio je potpuno lucidan, ali je zato odspavao gotovo 15 sati nakon što je postao rekorder.
Čak ni kronični stres, sam po sebi, nije smrtonosan. Povećava rizik od drugih bolesti koje vas mogu ubiti, ali povećane razine stresa nisu smrtonosne.
Ono što zabrinjava liječnike diljem svijeta je činjenica da broj smrti od previše rada raste. Kina bilježi oko 600.000 slučajeva guolaosija, kako Kinezi nazivaju smrt zbog viška rada, svake godine. Prije tri godine, europski mediji zabilježili su slučaj Moritza Erhardta koji je umro od napadaja epilepsije, najvjerojatnije izazvanim viškom rada. Naime, prije samog napada, Erhardt je radio 72 sata bez odmora.
Stručnjaci pak upozoravaju da najveći problem izaziva sjedenje u uredu i da bi to mogao biti stvarni uzrok smrti, a ne stres ili nedostatak sna. Prošle godine objavljeno je istraživanje prema kojem su zaključili da ljudi koji rade 55 sati tjedno imaju 30% veće šanse infarkta od ljudi koji rade manje od 40 sati tjedno.
