Republika Bjelorusija na prvu djeluje kao sasvim solidna država za istočnu Europu. Njen ljudski razvojni indeks smatra se visokim, politička vlast je stabilna, to što je raslojenost stanovništva visoka, netko s izrazitim liberalnim ekonomskim refleksom reći da je pokazatelj snažne, tržišne ekonomije... Ovih dana u tu zemlju pustio je sidro čak i jedan Diego Armando Maradona, u klubu bjeloruskom premijerligašu Dinamo iz Bresta, grada od 340.000 stanovnika na samoj granici s Poljskom.
O Bjelorusiji već dva desetljeća se govori kao o "posljednjoj diktaturi u Europi", i to zbog stila vladavine Aleksandra Lukašenka nad ovom zemljom, koja se protegla na toliko uzastopnih predsjedničkih mandata, da je na vlasti već 24 godine, još tamo od 1994. kada se kao šef kolhoza kandidirao na prvim izborima. Jedna od posebnosti Lukašenkove vladavine ovom zemljom je i smrtna kazna, koja još uvijek vrijedi za 13 vrsta kaznenih djela.
Velika većina se odnosi na užase poput genocida, agresivnog rata, oružja za masovno uništenje, sabotaža, terorizma... No, u oči bode "ubojstvo", ali najviše "urota za dolazak na vlast", a riječ je o zemlji u kojoj promjene vlasti nije bilo već četvrt stoljeća. Ako je tko pitao, smrtna kazna se izvršava strijeljanjem. Ove godine "pred zid" nije išao još nitko, ali jest dvoje ljudi prošle, četvero pretprošle godine, nitko godinu prije, po troje 2013. i 2014.... Ukupno 293 osuđenih od 1992. do danas.
Nova bjeloruska Lukašenkova kvaka je to što je to konzervativna procjena, što se ne zna točno niti koliko je ljudi osuđeno na smrt, niti koliko ih je pobijeno jer se osuđivanje na smrt, a pogotovo izvršenje smrtne kazne, drže državnom tajnom. Ovakva slika savršeno se uklapa u priču o Genadiju Jakovickom, čovjeku koji je 10 mjeseci proveo čekajući na presudu, o kojem je pisao BBC, čiju je sudbinu popratio Radio Free Europe... Taj dio još i nije posebno gadan, u SAD-u postoje bitno radikalniji slučajevi.
Bjeloruska egzotičnost je u tome što on tijekom cijelog tog razdoblja nije imao pojma hoće li i kada će doći po njega. Čak, u ćeliji u kojoj je čamio znao je da je dan ili noć samo po danjem svjetlu koje ili jest ili nije prodiralo kroz pukotine pokrivke na prozoru. 10 mjeseci u izolaciji, izgubio je pojam o vremenu, nije smio izlaziti u šetnje, posjećivat su ga smjeli samo najbliži srodnici jednom mjesečno. I odvjetnici, naravno. Ipak je riječ o zemlji koja vodi računa o ljudskim pravima, o pravu na pravnu zaštitu, zar ne?
Kada bi ga jednom mjesečno vodili na susret s obitelji, vezali bi mu ruke lisičinama na leđa, glavu je morao držati sasvim pognutom i – nikada mu nisu govorili kamo ga vode. Njegova kći Aleksandra je rekla da su i njen otac i drugi u takvoj poziciji mogli samo nagađati što će se sad dogoditi: "Vode li me na sastanak s obitelji? S odvjetnicima? Na strijeljanje?" Otac i kći razgovarali bi odvojeni staklenim prozorom. "Nikada nismo razgovarali o slučaju, to je bilo zabranjeno. Smjeli smo razgovarati samo o obiteljskim stvarima."
U jednom od osam posjeta Aleksandre, tada 27-godišnjakinje, potužila mu se na duljinu trajanja procedure za dobivanje nove putovnice. "Na to su čuvari sarkastično rekli: 'Ostalo vam je još malo vremena'", pričala je. Amnesty International (AI) vjeruje da u Bjelorusiji trenutno na izvršenje smrtne kazne čeka šestorica muškaraca. Žene se ne po zakonu ne može osuđivati na smrt. Od 1991. do danas pretpostavlja se da je pogubljeno, zapravo je sasvim sigurno da je tako, bitno više od 300 ljudi.
Oni koji čekaju na strijeljanje, uglavnom je riječ o kaznama za teško ubojstvo, u zatočeništvu se drže u ćelijama s najvišom razinom sigurnosti, u podrumu Istražnog zatvora 1, organiziranog u djelomično srušenom dvorcu iz 19. stoljeća u Minsku. Aktivisti i novinari uglavnom ne uspijevaju dobiti dopuštenje za posjet zatvoru.
Izvještaj bjeloruske organizacije za zaštitu ljudskih prava Viasna iz 2016. navodi da su zatočenici izloženi psihološkom pritisku, da ih čuvari i agenti često muče i "s njima postupaju na razne druge okrutne, nehumane i ponižavajuće načine". Zatočenici ne smiju niti ležati niti sjediti na svojim krevetima izvan doba noći koje je predviđeno za spavanje. Dane i dane provode najvećim dijelom hodajući ukrug u svojim malim ćelijama. Inače je riječ o svjedočanstvu jednog bivšeg radnika u tom zatvoru.
"Uvjeti su užasni", kazala je Aisha Jung koja pogubljenja u Bjelorusiji prati već jedno desetljeće. ""S njima postupaju kao da su već mrtvi." Genadij Jakovicki živio je u gradu Vilejka, oko 100 kilometara udaljenom od Minska. Osuđen je na smrt nakon što je proglašen krivim da je u srpnju 2015., nakon dvodnevne pijanke, u njenom stanu ubio svoju 35-godišnju partnericu.
Jakovicki je pričao da su se posvadili, priznao je da ju je nekoliko puta udario šakom u glavu, te da se potom svatko povukao u svoju sobu. Jakovicki je rekao da je odmah zaspao i da se ne sjeća što se potom događalo. Kad se probudio, pronašao ju je mrtvu, sa slomljenom vilicom, djelomično razodjevenu. Rekao je da joj je odjenuo traperice koje su tada na sebi imale mrlje krvi kojih ranije nije bilo i pozvao je policiju. Tri dana poslije uhitili su ga.
Aktivisti za ljudska prava kazali su da su policijski istražitelji Jakovickog podvrgnuli psihološkom pritisku tijekom ispitivanja, a i da su i ljudi koji su tijekom dvodnevne terevenke također bili u stanu, davali kontradiktorna svjedočanstva. "Neki svjedoci su i na sudu bili pijani. Kasnije su rekli da se uopće ne sjećaju što se dogodilo. Nije priložen nikakav dokaz", pričala je njegova kći.
Problem koji je Jakovicki tada imao bilo je to što je 1989. godine već bio osuđen za ubojstvo, na smrt, što su mu potom promijenili u 15-godišnju zatvorsku kaznu. Njegova kći kaže da je za sud u Minsku to bio "glavni dokaz" koji je imao protiv njenog oca. U siječnju 2016. proglasili su ga krivim za to drugo ubojstvo, on je tvrdio da ga nije počinio, te su ga osudili na smrt. Na dan pogubljenja osuđenom prilazi javni tužitelj i obavještava ga da je njegov zahtjev za predsjedničkim pomilovanjem odbijen.
Bivši direktor zatvora u kojem se pogubljenja izvršavaju, Aleh Alkajeu, za Viasnu je opisao u kakvom su stanju ljudi nakon što doznaju da će ih tog dana pogubiti: "Tresu se ili od hladnoće ili od straga, a njihove luđačke oči zrače tako opipljivim užasom da ih je nemoguće gledati u oči." Osuđenoga potom s povezom preko očima odvode u posebnu sobu u koju je pristup dopušten samo onima kojima to odobri državni tužitelj. Bivši agenti navode da dopuštenje nikada ne dobivaju predstavnici javnosti.
Osuđenog potom prisiljavaju da klekne i – ustreljuju ga hicem iz pištolja u potiljak. Cijela procedura traje oko dvije minute. Vlasti informiraju obitelj o tome što se dogodilo tek nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci poslije. U nekim slučajevima obitelj dobiva obavijest tek skupa s kutijom s osobnim predmetima pokojnog. Tijela ubijenih nikada se ne vraćaju obitelji, a mjesto sahrane drži se državnom tajnom, što je kršenje ljudskih prava i osuđenih i njihovih obitelji. To se također smatra mučenjem.
Na referendumu iz 1996. rezultat je bio takav da je 80. posto građana bilo protiv ukidanja smrtne kazne. No, međunarodno takvi rezultati uopće nisu priznati, kao što se redovito ne priznaju niti rezultati izbora u Bjelorusiji, na kojima je Lukašenko osvajao 80%, 76%, potom čak 94% 2011. kada je sam Lukašenko, dovoljno razuman da je to postotak koji mu doista nitko živ ne bi progutao, naložio svojoj vladi da to "smanje" na 86%. Na posljednja dva izbora bio je puno "oprezniji"; osvajao ih je sa 80 i 84%.
U takvim uvjetima savršeno je jasno zašto nitko na svijetu ne vjeruje iskreno u rezultate referenduma iz 1996. o stavu građana Bjelorusije o smrtnoj kazni u njihovoj zemlji, jedinoj na europskom kontinentu u kojoj je institucionalizirano ubojstvo još uvijek zakonom predviđena smrtna kazna, usto takva da se još uvijek i primjenjuje.
U svijetu su do danas smrtnu kaznu ukinule čak 104 države, redom sve europske zemlje, osim jedne, plus Australija, Kanada, Meksiko, skoro cijela latinska Amerika, sam jug i neke zemlje Zapadne Afrike. U sedam zemalja svijeta smrtna kazna kao da i jest ukinuta, jer je predviđena isključivo za situacije poput ratnih zločina. Još 30 zemalja u zakonu ima smrtnu kaznu, ali već 10 ili više godina nije pogubila niti jednu osobu, iz očitih razloga.
Među takvima je, primjerice, Rusija. Konačno, 54 zemlje svijeta smrtnu kaznu još uvijek primjenjuju, a od Grenlanda i Islanda, preko EU, sve do granica sa Sirijom, Iranom, Afganistanom i Kinom, Bjelorusija je jedina država u kojoj se smrtna kazna i dalje provodi. I to uz cijelu onu pravosudnu priču i tretman osuđenih i njihovih obitelji kao što je to bio slučaj s Genadijem Jakovickim.
