Teresa i Larry Clark bavili su se svojim poslom u Waynesborou u Virginiji, imaju obrt s čišćenjem dimnjaka, kad je jednog dana 1998. Larryju postalo jako dosadno. BBC je objavio priču o tome kako se Larry dobrovoljno javio za svjedoka pri izvršavanju smrtne kazne, što je zakonska obaveza za pogubljenje po slovu zakona. "Bio je jako radoznao. Pustila sam ga, a potom obasula nizom pitanja. Potom je on rekao: 'To moraš vidjeti'", ispričala je.I doista i jest.
Te godine otišli su skupa, pomalo nervozni, kako bi popratili pogubljenje Douglasa Buchanana Jr, osuđenog na smrt za ubojstvo svog oca, pomajke i dva brata po pomajci. Dobrovoljce se smatra predstavnicima javnosti kako bi bili oni koji će posvjedočiti da je presuda izvršena. Te noći Teresa, Larry i ostali dobrovoljci ukrcali su se u zatvorski autobus kako bi ih odvezli do Popravnog doma Greensville u Jarrattu. Neko vrijeme su čekali u kantini da bi ih potom odveli u malu sobu.
Soba je bila jarko osvijetljena, s jedne strane je bio veliki prozor zakriven zastorom, a kad se zastor razmaknuo, s druge strane im se ukazao prizor kako uvode Buchanana. Pitali su ga imali li spremne posljednje riječi, a on je rekao: "Počnimo s time. Ja sam spreman ići" Teresa je rekla i to da je tijekom pogubljenja osuđeni cijelo vrijeme gledao ravno u galeriju s posmatračima. Nitko nije niti zucnuo. "To je prilično uvrnuto, gledati nekoga tko gleda tebe i priprema se umrijeti", rekla je.
Nakon pogubljenja, liječnik pregledava osuđenog, proglašava smrt, zastori se spuštaju, službenici zahvaljuju svjedocima na usluzi i upućuju ih kući. Postupak prikupljanja dobrovoljaca okupirao je naslove kad je nedavno direktorica kaznenog odjela u Arkansasu, Wendy Kelley, osobno apelirala da im se ljudi javljaju jer naprosto nisu mogli pronaći dovoljno građana koji bi bili voljni popratiti rekordnih sedam pogubljenja u samo 11 dana.
Državni zakon Arkansasa nalaže da se pri svakom pogubljenju mora osigurati nazočnost najmanje šest "uglednih građana" koji će potvrditi da je pogubljenje provedeno u skladu sa zakonom. Taj apel urodio je plodom, danas u Arkansasu imaju poplavu dobrovoljaca. Jedna od onih koja se javila bila je i Beth Viele (39). "Voljela bih sudjelovati u pomoći obiteljima žrtava koje tako dugo čekaju na provođenje pravde", napisala je u svojoj molbi.
Frank Weiland (77), koji inače radi u proizvodnji mesinga u gradu indikativnog imena Lynchburg u Virginiji, bio je na četiri pogubljenja. Posljednje je bilo ono iz 2006. u kojem je Brandon Hedrick izabrao da ga ubiju na električnoj stolici, a ne pomoću injekcije. "Taj tip je živio nedaleko od mene i poznajem nekoliko ljudi koji su ga poznavali. Kazali su da se jako plašio igala", ispričao je Weiland smijući se.
Promatrao je kako Hendricka vežu za stolac, kako mu stavljaju namočenu spužvu na glavu kako bi struja lakše prodrla u tijelo. "Sljedeći trenutak, znate već – BUM", ispričao je Weiland. "Nije se trznuo, ništa slično. Imao sam dojam, da sam u situaciji da moram birati, da bih i ja to izabrao. Jedina stvar koja pokazuje da se nešto događa je to što se noge malo zadime", ispričao je. Svjedočenje ipak ostavlja posljedice. "Često se prisjećam toga. Ne znam zašto, ali se prisjećam", priznao je na kraju.
Teresa Clark ispričala je o noći nakon prvog pogubljenja kojem je prisustvovala. "Sjedila sam u svom autu, čekala na svjetlo na semaforu, pogledala u retrovizor i kunem se da sam vidjela čovjeka kojega sam upravo gledala kako umire", kazala je. "Slika se nekako zalijepi za vas." Ipak, nije se pokolebala, ako je budu opet zvali, ona će opet ići. "Pomislila sam i često pomislim da ti ljudi znaju kad će umrijeti, a ljudi koje su ubili nisu znali. Oni mogu reći svoje pozdrave svijetu, tako da ne osjećam žaljenje za njih."
