Od Milana Neralića daleke 1900. do braće Sinković, Sandre Perković i ostatka društva koje se medaljama okitilo u Riju, hrvatski sportaši kroz 116 godina osvojili su više od 70 olimpijskih odličja, bez obzira na to jesu li nastupali pod zastavom Austrije u vrijeme Austrougarske, Kraljevinu SHS, Jugoslaviju ili za Lijepu našu.
Mačevalačka bronca Milana Neralića s Olimpijskih igara u Parizu 1900. prva je medalja koju je osvojio jedan Hrvat. Legenda kaže da je kao mladić rekreativno odlazio u šume pokraj Slunja i hrvao se s medvjedima, a budući da nije imao sparing-partnera za mačevanje, vježbao je pred ogledalom.
On je kao časnik austrougarske vojske nastupao za Austriju, a njegova se bronca iz Pariza, osvojena u disciplini sablja, čuva u Olympia Sportmuseumu u Beču.
Većina ostalih medalja koje su zaslužili naši sportaši na području je Hrvatske. Među iznimkama su zlato iz Sydneya 2000. i bronca iz Atene 2004. koje je osvojio Nikolaj Pešalov.
Bugarski dizač utega, koji je 2000. dobio hrvatsko državljanstvo, već je imao srebro i broncu s Igara u Barceloni, odnosno Atlanti, kao član reprezentacije svoje domovine. I sve te medalje čuva kod kuće u Bugarskoj.
"Je li vi to mene zovete da saznate gdje su kako biste mi opljačkali stan dok sam na odmoru u Hrvatskoj", sumnjičavo nam je odgovorio protupitanjem Pešalov kad smo ga upitali gdje drži svoja olimpijska odličja.
Koga god smo upitali, odgovori su bili slični. Uglavnom se sve vrtilo oko tri lokacije - vitrine, ladice ili muzeja. Pešalovljeve su, da razriješimo i taj misterij, u posebno izrađenoj vitrini.
S prvih Igara na kojima je Hrvatska nastupala samostalno, onih u Barceloni 1992., nezaboravno je srebro košarkaške reprezentacije protiv Dream Teama. Bila je to i posljednja medalja Dražena Petrovića. Nije trebalo dvaput pogađati gdje se ona nalazi.
"U muzeju je, između bronce iz Los Angelesa 1984. i srebra iz Seula 1988.", rekla je Draženova majka Biserka, koja se brine o muzejsko-memorijalnom centru u čast svojeg sina.
Muzej u kojem se može vidjeti najviše olimpijskih medalja naših sportaša nalazi se u Splitu, u Kući slave splitskog sporta.
"Stajale su u ormaru, među plahtama, osim mene i supruge nitko nije ni znao gdje su, a onda sam ih dao u Kuću slave, neka ih ljudi vide", rekao nam je vaterpolist Deni Lušić, osvajač dvaju olimpijskih zlata, 1984. u Los Angelesu i četiri godine kasnije u Seulu.
Slično je razmišljao i Željko Jerkov, koji ima zlato iz Moskve 1980. i srebro iz Montreala 1976.
"Nikad ih nisam posebno izlagao, stajale su doma u ladici i nisam imao ništa protiv da ih izlože u Kući slave. "
Dino Rađa i Žan Tabak dali su sve svoje uspomene na čuvanje u Kuću slave, u kojoj se nalaze i medalje Petra Skansija, Damira Šolmana, a najstarija je zlatna medalja Duje Bonačića, ujedno i najstarijeg živućeg hrvatskog osvajača medalja, koji je bio dio zlatnog četverca Gusara s Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952.
Vaterpolist Milivoj Bebić originalnu medalju čuva za sebe, a u Kući slave izložio je repliku.
Replike svih osvojenih klupskih medalja dali su izraditi i u Taekwondo klubu Marjan, te su ih izložili u klupskim prostorijama na splitskim Blatinama.
Među njima je i bronca Lucije Zaninović iz Londona, a u stanu čuva original, koji je svojedobno završio na božićnom drvcu, zajedno s ostalim medaljama koje su ona i sestra Ana osvajale.
Blanka Vlašić najvrjednije medalje, među kojima i srebro iz Pekinga, također čuva kod sebe u stanu, dok je ostale, manje vrijedne, pohranila u stanu kod roditelja.
U Pekingu su se još tri naše djevojke okitile broncama - Martina Zubčić i Sandra Šarić u taekwondou te Snježana Pejčić u streljaštvu. Potonja je otkrila da medalje s državnih natjecanja drži u kutijama za cipele, a one vrednije, poput te olimpijske, u vazama.
Martina Zubčić nekad je sve medalje držala u vitrini, kasnije se preselila.
"Više nije na posebnome mjestu. Zapravo jest, na posebnome mjestu u jednoj ladici", nasmijala se i dodala da je gosti i dalje pitaju da im je pokaže i da je dotaknu jer je takav trofej ljudima uvijek zanimljiv, no njoj su od "komada metala" važniji trud i rad koji stoje iza njega.
Šarić svoju broncu drži u vitrini s ostalim medaljama u stanu, ali ne u onom u kojem živi, nego koji iznajmljuje.
"Rentam stan turistima, ali ne bojim se da će je netko ukrasti. Vitrina je zaključana, a i uvijek provjerim kad napuštaju stan. Lani su mi gošće bile dvije Amerikanke i pitale me čije su medalje. Kad sam im objasnila, nisu mogle vjerovati, tipično američki vikale su 'oh, my God', jedna se naježila, druga se rasplakala, počele su me ljubiti, tražiti da se slikam s njima... Nisu mogle vjerovati u čijem stanu žive, pa sam im rekla da proguglaju. Bile su oduševljene", prepričala nam je Sandra.
Giovanni Cernogoraz svoje zlato iz trapa s Igara u Londonu želio je izvjesiti u obiteljskom restoranu pokraj Novigrada Istarskog, ali shvatio je da bi ga netko mogao ukrasti, pa ga je pospremio kod kuće u ladicu, u blizini puške kojom ga je osvojio. Ipak, namjerava napraviti repliku koju će izložiti u restoranu.
Boži Starčeviću medalja u Riju je izmaknula, a da ju je osvojio, postao bi četvrti hrvatski hrvač s olimpijskim odličjem, a prvi nakon Vlade Lisjaka 1984. godine.
"Moje zlato iz Los Angelesa je u vitrini s ostalim medaljama, iako ih je dosta nestalo nakon rata. Bio je to moj veličanstven trenutak jer nitko nije mislio da ću osvojiti medalju. Sjećam se da sam večer prije finala bio u sauni s Fincem s kojim sam se borio za zlato. On je bio sretan što je za protivnika dobio mene, a ne nekog jačeg hrvača, a ja sam bio sretan jer sam već imao barem srebro. Smijali smo se zajedno, a na kraju sam ga ja pobijedio", s ponosom se prisjetio Lisjak.
Još prije njega, u Münchenu 1972., srebro je osvojio Josip Čorak. On je jedan od onih koji više cijeni uspomene nego komad metala koji mu, kaže, znači koliko i početnička medalja s državnog prvenstva.
"Da me sad tražite da vam je pokažem, teško bih je pronašao u idućih sat vremena. Jedanput sam je i izgubio jer sam se često selio, pa sam je pronašao u garaži u nekoj kutiji. Predmet je simpatičan i zgodan, ali bitno je ono što se dogodilo", kaže Čorak, koji razmišlja poput Martine Zubčić. Obećao je sinu da će mu medalju ostaviti u naslijeđe, da je pokaže unucima.
"Zvali su me jedanput i pitali me bih li je poklonio muzeju sporta, ali sin je rekao da nema šanse ni u ludilu jer sam je njemu obećao. Nisam rob predmetima. Kad je vidim, vidim je, draga mi je i prisjetim se trenutaka koji su me doveli do nje. Sve pamtim, lijepo je sudjelovati na Olimpijskim igrama, a popeti se na postolje još je viša razina", zaključio je Čorak.
Igre u Riju najuspješnije su u povijesti Hrvatske. Sandra Perković postala je prva Hrvatica koja je obranila zlato na ljetnim Igrama, ali mnogi su u Brazilu osvojili svoju prvu medalje. Sad su na njima slatke brige traženja savršene lokacije za izlaganje dokaza o najvećem uspjehu karijere.
