Poznato je već da je u korijenima zapadne kulture ispijanje alkohola i da uvijek postoji razlog zašto da nam se čaša pića nađe u ruci. Ako čak to i ne želite, tu je uvijek netko tko će vas nagovoriti na zdravicu. Važno je znati da uobičajena predodžba o alkoholičaru koji već od jutra tetura s bocom napola ispijene žestice, sasvim pogrešna. Probleme s alkoholizmom imaju i ljudi za koje to nikad ne biste rekli.
Ako ste od onih koji piju samo na društvenim događanjima, povodom nekog slavlja, ali na takvim domjencima svaki put popijete toliku količinu da se obeznanite i ne znate pronaći put kući, jeste li i tad alkoholičar? Ili pak, jeste li alkoholičar ako pijete šest večeri u tjednu po čašicu vina ili jedno pivo? Ako je to slučaj, vi ste tzv. funkcionalni alkoholičar.
Alkoholizam je 'out'
Dr Iqbal Mohiuddi, psihijatar u dnevnoj klinici smatra da broj takvih alkoholičara, koji normalno ispunjavaju svoje svakodnevne obaveze, raste iz dana u dan.
"Najalarmantnije stanje je u britanskoj populaciji u dobi između 55 i 74 godine. Oni piju više od ljudi drugih starosnih dobi, pa je možda i to razlog zašto je među tinejdžerima i mlađim punoljetnicima ispijanje alkohola potpuno 'out'", kaže Mohiuddi.
No, bez obzira koliko vam je godina, postoje četiri pitanja koja psihijatri uvijek postavljaju svojim pacijentima:
1. Jeste li ikad razmišljali da bi trebali piti manje?
2. Nervira li vas zanovijetanje prijatelja i rodbine zbog alkohola?
3. Jeste li imali grižnju savjesti zbog onog što ste rekli ili napravili nakon što ste popili?
4. Jeste li se probudili s osjećajem da bi vas opustila čašica pića?
"Ako je samo jedan odgovor na bilo koje pitanje 'da' moglo bi ukazati da imate problema s alkoholom", kaže Mohioddi, ali dodaje:
"Naravno, svaka osoba je drugačija i odgovor 'da' ne znači odmah nužno da ste u problemu, ali biste o tome svakako morali razmisliti."
Mohiuddi kaže da više od trećine, čak skoro polovica njegovih pacijenata ni po čemu ne podsjeća na stereotip o alkoholičaru:
"Rade vrlo odgovorne i dobro plaćene poslove u medijskim ili financijskim kućama, a ispijanje se podrazumijeva, očekuje i prihvaća. To je godinama bio njihov stil života, no sad već imaju psihičkih poteškoća. Ujutro se osjećaju umorno i loše i da bi se razbudili treba im čašica pića. Najčešće im partneri ukazuju na problem ili postavljaju uvjet - ili alkohol ili ja."
Prioritet im je posao
U nekim slučajevima kompanije same primjećuju problem i šalju zaposlenike na odvikavanje i čišćenje organizma u brizi da ne izgube vrijedne radnike. Kako kaže Mohiuddi, funkcionalni alkoholičari obično na vrh liste prioriteta stavljaju svoj posao i vrlo su odgovorni unatoč tome što piju, pa se zato ne žele suočiti s problemom.
Mnogi misle da su dobro jer barem tri dana u tjednu ne piju, ali onda tijekom vikenda u sebe uliju toliku količinu alkohola koja proizvodi ozbiljnu štetu.
Tijelo kao spužva
"Dok ispijate čašu za čašom, vaše se tijelo doslovno kao spužva natapa alkoholom, pa iako mislite da to možete lako podnijeti, tijelo alkohol ne razgrađuje. Zato uvijek imajte na pameti - tijelo je u stanju razgraditi spomenute mjere alkohola u sat vremena. Popijete li više u tom roku, imat ćete posljedice."
Što se povijesti alkoholizma tiče, ona ne mora nužno slijediti povijest proizvodnje alkohola. Barem ne u epidemijskim razmjerima. Krajem prošle godine arheolozi su pronašli konačne materijalne dokaze da se vino najranije proizvodilo u Gruziji, u Gadačrili Gori, prije 8000 godina, odnosno u doba kad se veći dio čovječanstva tek spremao izići iz mlađeg neolitika. Toliko što se tiče vina. Ljudi su inače još i ranije otkrivali vještinu fermentiranja šećera iz raznih izvora u alkohol.
I to redom na mjestima gdje se nakon toga rađala civilizacija; Kina, Bliski istok, Indija, Perzija, Srednja i Južna Amerika. Najranije, koliko se pretpostavlja, prije skoro 12.000 godina, i to kao najranija piva. Unatoč tako dugoj povijesti proizvodnje alkohola, unatoč čak i nekim antičkim zapisima o alkoholizmu, prava eksplozija alkoholizma događa se u Europi u Srednjem vijeku, "Mračnom dobu", razdoblju od oko 1000 godina koliko je proteklo od pada Rimskog carstva do pojave renesanse.
Povjesničari nerijetko uspostavljaju barem djelomičnu uzročno posljedičnu vezu u tom razdoblju između alkoholizma i izrazite učestalosti nasilja, i jednog i drugog u raznim oblicima, razmjerima i u različitim aspektima života. Pokušaji da se ekstremno nalijevanje alkoholom svih pripadnika društva objasni načinom da se doskoči jezivim higijenskim uvjetima života u to doba, pokazali su se pogrešnima. Primjerice, dok je bilo zapisa o prokuhavanju vode, zapisa o alkoholu kao sredstvu za ubijanje esencije bolesti, zapravo nema.
U to doba znanje o proizvodnji vina i piva po Europi, kao i svaki drugi oblik znanja u to doba, potjecalo je iz doba Rima i njegovalo se po samostanima. Zanimljivo je to da alkoholizam čak nije isključivo slijedio tu liniju, mada je bilo i toga, nego sasvim drugačije obrasce. Primjerice, latinski pjesnik Venantius Fortunatus još u svoje doba, na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, bio je fasciniran time koliko su Germani u stanju popiti. Vikinzi, točnije Normani, čuveni su bili po samoubilačkim terevenkama.
Čak su im i bogovi bili teške ispičuture, po današnjim mjerilima bili bi klasificirani kao najgori alkoholičari. Sv. Anselm od Cunterburyja početkom 12. stoljeća, zabilježeno je, bio je prisiljen apelirati na kler da bude umjereniji u opijanju. Zato je barem islam bio pošteđen uzdizanja alkohola do božanskih visina. Zar ne? Ne. Istina jest da Kuran navodi da je prorok Muhamed zapovijedio svojim sljedbenicima da se suzdržavaju od alkohola.
No, islam se pokazao kao religija koja se vrlo brzo širila, odlično asimilirala kulturne utjecaje, a posebno znanje, koje su zapravo iz doba antike za razdoblje renesanse islamski narodi zapravo očuvali i dalje razvili. Donekle je slično bilo i s tradicijom vrenja šećera. Kako je svakidašnji život na neki način ulazio u svete knjige raznih religija, tako se u Kuranu obećava "i rijeke od vina, prijatna onima koji piju". (47.15)
