Iskorištavanje djece za rad danas se smatra zločinom nad djecom. Svakako je riječ o kršenju UN-ovim konvencijama zaštićenih prava djece. I dok se u manje razvijenom dijelu svijeta djeca još uvijek izrabljuju, u čemu u pravilu sudjeluju i pojedine zapadne kompanije kojima to u svojim domicilnim zemljama ne bi palo na kraj pameti, zbog jezivih kazni i zbog katastrofalnog PR-a, relativno nedavno, prije kakvih stotinjak godina, dječji rad je bio uobičajen i na Zapadu. U SAD-u djeca nisu radila samo kao raznosači ili ulični prodavači novina, nego i u rudnicima, kao berači pamuka, u tvornicama tekstila, gdje su bila posebno omiljena jer su sitnim prstima mogla iščačkati zaglavljene dijelove tamo gdje se stariji nisu mogli zavući. Ili ih je bilo strah da stradaju.
Djeca su stradavala i umirala od posljedica rada. 1904. je zato u SAD-u osnovan Nacionalni komitet za rad djece (NCLC) kako bi promovirao sigurnost i dignitet djece, njihovo obrazovanje, u pravilu dokidanje izrabljivanja djece. Za svoju su misiju članovi NCLC-a zato angažirali školskog učitelja i fotografa Lewisa Hinea iz New Yorka kako bi obilazio zemlju i bilježio užasnu nepravdu i zločin prema djeci siromašnijeg dijela društva. Godinama je obilazio SAD i snimao radne uvjete djece, često pribjegavajući trikovima da ga puste u radne pogone.
Uglađen, u odijelu, s šeširom i kravatom, pretvarao se da je prodavač Biblija, razglednica, industrijski fotograf, pa ga zanimaju strojevi... A kad mu baš ništa nije uspijevalo da preskoči upravitelje proizvodnih pogona, s opremom teškom 25 kilograma čekao bi ispred tvornica, rudnika, predionica, farmi i sličnih mjesta kako bi uslikao djecu dok dolaze ili odlaze s posla. Njegov je rad utjecao na promjenu radnog zakonodavstva u SAD-u, njegovih se 5000 fotografija danas čuva kao nacionalna dragocjenost u Kongresnoj knjižnici, a on je svoj aktivizam platio tako što je umro u siromaštvu 1940., ostavši bez posla, izvora prihoda i kuće kao nepoželjan u tadašnjim vladinim i korporativnim krugovima.
