Ovih dana iz tiska je izašla knjiga 'Lockerbie: Istina', autora Douglasa Boyda, u kojoj nakon 30 godina, ponovno analizira slučaj rušenja Pan Amovog aviona iznad škotskog gradića Lockerbie.
Dijelove njegove knjige prenosi i Daily Mail, jer u njoj Boyd donosi nove i nepoznate činjenice koje dokazuju da Libija nije bila naručitelj ove terorističke akcije.
Bilo je to samo nekoliko dana prije Božića, a Pan Amov let 103 dohvatio je krstareću visinu , prepun studenata koji su se vraćali kući u Ameriku na praznike. Jumbo jet 747, imena Maid of the Seas, poletio je s Heathrowa u 17:25, točno prema planu leta, i trebao je to biti noćni let za New York i Detroit.
Dok se u 38. minuti leta avion približavao Solway Firthu, a posada je počela posluživati piće, daleko ispod njega Alan Topp, kontrolor zračnog prometa u zračnoj luci Prestwick u Glasgowu, zadrhtao je u nevjerici kad je s njegovog ekrana naglo nestao zeleni kvadratić koji je označavao let Pan Ama 103.
Jedan kvadratić zamijenilo je pet novih koji su zapravo prikazivali nosni konus aviona, krila, glavni trup i rep. I oni su nestali kad su se spustili ispod radarskog horizonta, dok su se tijela i prtljaga rasuli u radijusu od šest milja iznad škotske granice.
Najveću štetu gradiću nanijela su krila u kojima je bilo 90.000 litara goriva, koje je po udaru o tlo eksplodiralo i izbušilo krater dubok i širok 10 i dugačak 30 metara u Sherwood Crescentu. Uništene su dvije kuće, a poginuli su i njihovi stanari.
Tragična je ironija da je let 103 bio zapravo rasprodan preko 'studentskog popusta' jer su tih dana s terorističkom prijetnjom američkim zrakoplovima bili upoznati svi američki diplomati u Europi, pa su zato masovno otkazali svoje rezervacije.
Prazna mjesta su ponuđena po povoljnim cijenama studentskim turističkim agencijama. Više od polovice putnika – njih 137, imalo je manje od 30 godina, a mnogi od njih su zvali svoje roditelje prije no što su se ukrcali, rekavši kako su imali mnogo sreće da dobiju jeftine karte uoči Božića.
Tako je dr. Jim Swire sa suprugom Jane iz Worcestershira, saznali da je njihova kći Flora rezervirala kartu za let i krenula preo Atlantika da vidi svog dečka.
Pogibija 259 putnika i još 11 stanovnika nakon rušenja Maid of Seas, 21. prosinca 1988. godine, bila je najveća katastrofa civilnog zrakoplovstva u britanskoj povijesti. Ipak 30 godina kasnije, još uvijek se ne zna tko je odgovoran za ovu tragediju, što je također skandalozno.
Naravno, bilo je osumnjičenih i 11 godina nakon nesreće okrivljen je jedan 47-godišnji libijski član službe sigurnosti Abdelbaset al-Megrahi. Osuđen je na temelju optužbi jednog malteškog vlasnika trgovine koji je tvrdio da ga se sjeća kako kupuje odjeću sličnu onoj koja se našla u kovčegu s bombom koja je probila trup aviona.
Niži libijski CIA-in suradnik Abdul Majid Giaka rekao je kako se prisjetio da je al-Megrahi pokupio smeđi Samsoniteov kovčeg s pokretne trake na dolascima, na malteškom aerodromu Luqa 20. prosinca 1988. godine. Sljedećeg jutra, navodi se, putnik je bez pratnje bio prebačen na let u Frankfurt, odakle će poletjeti za London na let 103 Pan Am, prije nego što je eksplodirao.
11 godina kasnije, al-Megrahi je osuđen na doživotni zatvor na izvanrednom suđenju održanom u napuštenoj američkoj zračnoj bazi u blizini Utrechta u Nizozemskoj.
Nakon godina proučavanja ove avionske nesreće i njezine pozadine, otkrio sam da je zapravo jako malo dokaza protiv Libijca. Umjesto toga, istina je sasvim drugačija. To je priča o nekompetentnosti, osveti, političkoj svrsishodnosti, a zatim zataškavanju orkestriranom s najviših razina u Londonu i Washingtonu - gdje se danas i krije pravi bombaš pod zaštitom američke sheme štićenih svjedoka.
Predstavnici CIA-e bili su prisutni iz razloga koji nisu baš jasni. Nekoliko tjedana nakon što je avion srušen, ostaci pronađeni u šumi kod Lockerbieja poslani su na analizu u Fort Halstead u Kentu, zatim ustanovi za istraživanje Ministarstva obrane, gdje je istražitelj Thomas Hayes identificirao komade crne plastike, metala i žičane mreže kao dijelove Toshiba radio kazetofona u kojem je bila bomba i mali komad ploče za koji je Hayes vjerovao da su ostaci timera.
Nakon tri godine zajedničke britanske / američke istrage, ovaj i drugi dokazi išli su u jednom jasnom smjeru: opskurna teroristička skupina pod nazivom Narodna fronta za oslobođenje Palestine – glavna komanda – pod kraticom PFLP-GC.
Spavači u brojnim ćelijama ove organizacije uhićeni su u nizu racija u Njemačkoj i to samo nekoliko tjedana prije pada Pan Amova aviona iznad Lockerbieja, a zaplijenjeni su arsenali oružja, eksploziva i municije, kao i bombe sakrivene u Toshibinim radio-kazetofonima.
Nedugo nakon katastrofe, PLO – Palestinska oslobodilačka organizacija, koja je željela pojačati svoj ugled kao politička, a ne teroristička organizacija, objavila je izvješće na 80 stranica u kojem tvrdi da je Iran platio PFLP-GC-u da sruše zrakoplov.
Također je imenovao čovjeka koji se zove Abu Elias kao glavnog osumnjičenika koji je navodno podmetnuo eksplozivnu napravu u prtljažni prostor. Kako je pokazala istraga, netko je provalio u prtljažni prostor nasilno ga otvorivši kliještima neposredno pred polijetanje aviona.
U rujnu 1989. dokazi o iranskoj krivnji bili su tako jasni da je američka Obrambena obavještajna agencija priopćenje za javnost u kojoj kažu:
"Rušenje Pan Amovog leta zamišljeno je, odobreno i financirano od strane Ali-Akbar Mohtashamipur, bivšeg ministra unutarnjih poslova Irana. Izvršenje operacije ugovoreno je s Ahmadom Jibrilom, vođom PFLP-GC.
Sudbina putnika i posade leta 103 zapečaćena je ne u Libiji, nego pet mjeseci ranije u Teheranu nakon što je srušen iranski Airbus A300 što su učinili Amerikanci s ratnog broda USS Vincennes, 3. srpnja 1988.
Vincennes je ilegalno plovio u iranskim vodama, i potpuno je nejasno zašto je obični putnički zrakoplov zamijenio s neprijateljskim vojnim avionom iako je iranski putnički avion letio u iranskom zračnom prostoru, a transponder ga je jasno identificirao kao civilni putnički zrakoplov.
Poginulo je svih 290 putnika. Prema bivšem iranskom obavještajnom časniku, iranski vođa Ayatollah Homeini odgovorio je da je naredio 'kisas' – što prema Šerijatskom zakonu podrazumijeva jednakomjernu osvetu , odnosno uništenje jednom američkog zrakoplova.
Iran je u tome trebao pomoć i pronašao je kao rješenje relativno nepoznatu Narodnu frontu za oslobođenje Palestine – glavna komanda, s čijim su predstavnicima navodno razgovarali nekoliko mjeseci prije rušenja Pan Amova aviona. Vođa skupine Ahmed Jibril bio je bivši časnik Sirijske vojske rođen u Palestini i povezan sa sirijskim i sovjetskim obavještajnim službama. On je zauzvrat angažirao stručnjaka za eksploziv Jordana Marwana Khreesata da izradi bombu koja bi mogla proći provjere prtljage u zračnoj luci i detonirati ju tako da ne ostavi nikakve tragove.
Teroristička skupina već je dokazala da je u stanju izvesti takvu akciju jer su već srušili Swissairov avion davne 1970., ubivši svih 47 putnika i članova posade prije no što je sletio u zračnu luku u Frankfurtu.
Postoje dokazi da je dogovorena cijena bila 7,7 milijuna funti, od četa 1,5 milijuna funti unaprijed i ostatak nakon izvršenja. Tako je 1988. godine Jibril poslao ključnog poručnika, 30-godišnjeg Hafaz Mohammeda Husseina Dalkamonija u Europsko središte PFLP-GC-a u tadašnju Jugoslaviju, u Kruševac, gdje su imali pohranjeno oružje, eksplozive i druge materijale.
Ćelija je imala sjedšte i blizu frankfurtske zračne luke a kupovali su radio i računalnu opremu, baterije, prekidače, alarmne satove i kablove. Često su telefonirali, a najviše poziva uputili su u kebab restoran na Cipru, koji je služio kao postbox za Jibrila.
U telefonskom razgovoru s Damaskom, bombaš Khreesat, rekao je da je promijenio recepturu za 'lijek' koji je sad 'jači nego prije'. Zapravo, Khreesat je sagradio pet bombi, skrivenih u Toshiba radio kazetofonu, od kojih je svaka sadržavala barometarsku prekidač koji je pokrenuo timer kada je tlak u okolini pao na unaprijed postavljenu razinu. To bi se dogodilo otprilike u 38. minuti leta, baš kao što se dogodilo i s letom 103 Pan Ama.
24. listopada, u pozivu Ammanu u Jordanu, Khreesat je rekao da će biti učinjeno za nekoliko dana. Nakon što je CIA upozorila na prijetnje terorističkim napadom, njemačka policija pokrenula je racije na desetak apartmana, uključujući one u Neussu i Frankfurtu. Khreesat i Dalkamoni i još desetak osoba uhićeni su, a kod njih je pronađeno oružje i oprema za izradu eksplozivnih naprava.
Oduzeli su im i pet kilograma češkog eksplozivnog Semtexa, s 5,7 kilograma još jednog neidentificiranog plastičnog eksploziva, tri kilograma TNT i 89 detonatora. Kako je onda Libija postala krivac unatoč ovakvim dokazima? Odgovor leži u Iraku i invaziji Kuvajta na Saddama Husseina u kolovozu 1990. godine, što je potaknulo prvi Zaljevski rat - za koji su Washington i London trebali suglasnost Iračkih susjeda Irana i Sirije.
Potrebno je bilo pronaći nove dokaze, a u lipnju 1991. godine časnik CIA-e se 'uvjerio' da je teorija o Iranu i PFLP-GC bila pogrešno vođena. Umjesto toga, vidio je sličnosti između Lockerbieja i uhićenja dvojice Libijaca uhićenih u Senegalu koji su nosili 20 kilograma eksploziva i detonacijskih uređaja sličnih onima čiji su se dijelovi pronašli nakon nesreće iznad Lockerbieja.
Teorija je vodila do libijskog vođe pukovnika Gaddafija poznatog po financiranju terorista, uključujući i IRA, i zato što je, kako se utvrdilo, Gaddafi bio sretan što može preuzeti odgovornost za rušenje ovog aviona. Libija je u to vrijeme bila pod strogim ekonomskim sankcijama zbog ubojstva britanske policijske časnice Yvonne Fletcher, ubijene u Londonu 1984. godine, pa je prema toj teoriji, Gaddafijeva obavještajna služba trebala pronaći vjerodostojnog žrtvenog jarca.
47-godišnji časnik zrakoplovne sigurnosti Abdelbaset al-Megrahi uklopio se u tu računicu. Bio je službeno izvan zemlje 20. i 21. prosinca, a baš tih dana dva puta je prošao kroz aerodrom Luqa na Malti.
Sve to trebalo je dokazati. Na sreću, CIA je imala vrlo visoku razinu libijske "veze", Abdula Majid Giaka, koji je bio zaposlen kao inženjer u Gaddafijevoj obavještajnoj službi u Libian Arab Airlinesu na Malti.
Nakon što je raspisana velika nagrada za informacije o organizatorima rušenja aviona iznad Lockerbieja, Giaka se odjednom dobrovoljno javio da je vidio da je al-Megrahi pokupio smeđi Samsonite kovčeg nakon slijetanja na aerodrom Luqa 20. prosinca 1988. Sljedećeg jutra, on je tvrdio da je kovčeg prebačen na let za Frankfurt, odakle se prebacio u London pa na Pan Amov let 103.
Uz Giaka, glavni svjedok optužbe postao je malteški trgovac Tony Gauci, koji je svjedočio da je prodao odjeću sličnu onoj koja se nalazila u prtljazi uz bombu, čovjeku koji odgovara al-Megrahijevu opisu.
Djelić pločice veličine nokta, koji j pronađen u škotskim šumama nekoliko mjeseci nakon nesreće identificiran je kao dio uređaja koji je srušio avion. Časnik FBI Thomas Thurman također ga je prepoznao kao dio elektronskog mjerača kojeg je izradio MEBO, švicarska tvrtka koja je radila ploče za kućanske aparate i opskrbljivala je proizvođače u Libiji.
Jedan od MEBO-ovih tehničara po imenu Ulrich Lumpert bio je spreman svjedočiti da je napravio izradio takvu ploču. Dana 14. studenoga 1991. al-Megrahi i 'suučesnik' koji se zvao Al-Amin Khalifa Fhimah službeno su optuženi na simultanim konferencijama za tisak u Edinburghu i Washingtonu. Gaddafiju je bilo naređeno da ih izruči, ali se on s tim nije složio, te ponudio da im se sudi u Libiji.
Spor nje riješen idućih 10 godina kada je dogovoreno da se dvojica Libijaca trebaju suočiti s pravdom na škotskom sudu, te da će im se suditi u napuštenoj bazi ratnog zrakoplovstva nedaleko Utrechta u Nizozemskoj.
Al-Megrahi je proglašen krivim. Al-Amin Khalifa Fhimah je proglašen nevinim ali je ostala velika sumnja u mnoge nepravilnosti.
Na primjer, suvlasnik MEBO-a Edwin Bollier otkrio je da je odbio nekoliko milijuna tešku FBI-ovu ponudu da posvjedoči kako je ploča koju su koristili u dokazima proizvedena i dio je isporuke za Libiju.
2007, tehničar iz tvornice MEBO, Lumpert priznao je da je na svjedočenju lagao. Također je priznao da je ukrao dio ploče u tvornici i predao ga 'službenoj osobi koja je istraživala slučaj Lockerbieja'.
Bilo je i problema s tehničkim dokazima. Eksplozivna FBI-jev stručnjak za eksploziv Thurman je, kako je kasnije otkriveno, diplomirao bez relevantne znanstvene izobrazbe te je izmijenio laboratorijska izvješća u 30 slučajeva.
Čak i identificirani svjedok, trgovac Gauci, bio je sumnjiv. Sudu nije rečeno da je najprije od ponuđenih fotografija sumnjivaca, odabrao onu na kojoj čovjek uopće ne odgovara opisu al Megrahia, a tijekom idućih izjava 18 puta je mijenjao iskaz sve dok nije opisao čovjeka sličnog al Megrahiu. Također se ne zna koliku mu je nagradu za to 'svjedočenje' isplatila CIA.
Istražitelji nisu uspjeli ni razjasniti kako su teroristi uspjeli unijeti bombu na čak dva leta – onaj od Malte do Frankfurta, pa do Londona, a da je ta ista naprava eksplodirala tek na trećem letu – baš na onom Pan Ama. Mnogi promatrači suđenja, od nekoliko roditelja, pa do UN-ovog profesora Hansa Kochlera, smatraju da je suđenje imalo brojne propuste i previde.
Inače, 20. kolovoza 2009., al-Megrahi je pušten na slobodu zbog terminalne faze raka prostate. Nedugo nakon što je odletio u Libiju, Alistair Darling, tadašnji kancelar i škotski premijer Alex Salmond rekli su da ovo puštanje Libijca nema nikakve veze sa sporazumom koji su postigli s libijskom vladom o isporuci nafte British Petroliumu. No, ima još jedan razlog zašto bi puštanje al-Megrahia moglo biti posljedica političkog dogovora.
Njegovi novi odvjetnici htjeli su doći do stotina stranica dokaza koji su bili sakriveni na prvom suđenju i koji bi ovaj slučaj povezali s Iranom i PFLP-GC što bi uzrokovalo veliku nelagodu za Westminster i Washington.
Većina sudionika priče otišla je u grob bez istine. Al-Megrahi je umro u kući sa svojom obitelji 20. svibnja 2012. Palestinski čelnik terorističke organizacije PFLP-GC Ahmed Jibril poginuo je u eksploziji auto-bombe na cesti koju je 26. kolovoza 2014. postavila skupina povezana s Al Qaedom.
Marwella Khreesat koji je izradio eksploziv, navodno je umro u listopadu 2016. Samo je tajanstveni Abu Elias, za kojeg se tvrdi da je stavio Samsonite u kovčeg na let 103, vjeruje da je još uvijek živ. Vjeruje se da živi u Washingtonu pod programom zaštite svjedoka ida je promijenio ime u Basel Bushnaq. Ako je istina, ovo je kruna skandala cijele afere, piše Douglas Boyd u svojoj knjizi.
