Prije nekoliko dana premijerno prikazan dokumentarni film "Jugozapadno od Salema" u SAD-u je otvorio Pandorinu kutiju svojevrsnog lova na vještice u toj zemlji u 1980-ima i 1990-ima u kojem su stradavali homoseksualci i lezbijke. Film koji je financirao Sundance institute obrađuje slučaj "četvorke iz San Antonija", dva para lezbijki, koje je lokalno sud 1997. i 1998. osudio na drastične kazne zbog navodnog grupnog, brutalnog, ritualnog silovanja jedne od osuđenih. Da bi se prošle godine sve optužbe pokazale lažnima.
Sve četiri u to su vrijeme bile u dobi između 19 i 21 godinu. Elizabeth “Liz” Ramirez i Anna Vasquez živjele su skupa i zajedno podizale Vasquezino dvoje djece. Često su se družile s jednim drugim lezbijskim parom, Kristie Mayhugh i Cassandrom Riverom. Ramirez je usto bila trudna, jer je prije toga izlazila s muškarcima kako bi na neki način udovoljila svojoj obitelji koja ju je osuđivala zbog seksualne orijentacije.
Sve je bilo harmonično do onog dana kada je Ramirez dobila na tjedan dana na čuvanje svoje dvije male nećakinje od sedam i devet godina, kćeri svoje sestre. Njihov otac Javier Limon morao je tjedan dana na put, a već je bio razveden od njene sestre. A kad se vratio, prijavio je policiji da su mu se djevojčice požalile da su ih četiri žene grupno silovale i gurale u njih kojekakve predmete, divljale u nekakvom vještičjem, sotonističkom obredu.
Uslijedila je istraga koja je 1997. završila kaznom od 37,5 godina zatvora za Ramirez koju je sud proglasio vođom zločinačke organizacije, te na po 15 godina zatvora za sve tri ostale. Da nešto nije u redu, bilo je jasno već tijekom suđenja. Djevojčice su naizmjenično tvrdile da su im žene prijetile pištoljem, a onda to mijenjale u priču o prijetnjama s nožem. Većina članova porote u nekoliko je navrata govorila da im je pomalo neugodno slušati da se seksualna orijentacija optuženica praktično smatra zločinom samom po sebi.
Žene su završile u zatvoru, da bi se slučajem tek 2006. počeli baviti istraživački novinari i aktivisti. Slučaj je bio apsolutno nevjerojatan. Već od toga da žene počinjaju samo između 10 i 20 posto seksualnih zločina. Potom i zato što kada i čine, statistike kažu da je tada riječ o osobama koje imaju povijest mentalnih oboljenja, alkoholizma, ovisnosti o drogama, što nije bio slučaj s nijednom od njih.
Nadalje, u pravilu je u većini slučajeva riječ i o osobama koje nemaju uspješan život. A ove četiri redom su pohađale studij i vodile uredne obiteljske živote. Istraživački novinari potom su otkrili i da su medicinski nalazi pedijatrice Nancy Kellogg koja je pregledala navodno zlostavljane djevojčice, tvrdili da su ozljede kod djevojčica bile ili sasvim normalne organske strukture ili stari ožiljci. Sama Kellogg je naknadno priznala da su njeni nalazi bili neuvjerljivi.
Ramirez je tada po prvi put dobila priliku javno reći na sudu da ju je Javier Limon pokušao odvesti u krevet nakon što je prekinuo s njenom sestrom, te da nije bio nimalo sretan kad je doznao da je riječ o ženi koju muškarci ne zanimaju. Limon je to žestoko pobijao. Kao i teoriju da je svoje djevojčice nagovorio da lažno svjedoče. Tvrdio je da on ne manipulira svojom djecom.
Međutim, prije nekoliko godina njegov tada 17-godišnji sin iz jednog drugog njegovog bivšeg braka, posvjedočio je da je upravo njime godinama manipulirao, zastrašujući ga kako bi ga prisilio da kaže da ne želi ići kod majke. I na kraju, mlađa djevojčica koja je optužila 1994. "četvorku iz San Antonija", sada već 25-godišnja Stephanie Limon, javno je 2012. rekla i potpisala izjavu da je otac doista natjerao i nju i sestru da lažno optuže četiri žene kojima je život uništen u zatvoru.
Nakon takvog skandala, sud je četiri žene pustio na uvjetnu slobodu. Velasqez je tada po prvi put u 15 godina vidjela svoju djecu. A mora se nastavljala i time što su sve četiri i dalje zavedene u registru seksualnih zločinaca, jer sudska procedura kojom će ih na kraju proglasiti nedužnima i odrediti im odštetu, još uvijek traje.
Time se počeo raspetljavati cijeli niz suđenja tijekom 1980-ih i 1990-ih u kojima su homoseksualne osobe očito lažno osuđivane u pravoj histeriji diljem SAD-a u kojoj ih se optuživalo nerijetko i za sotonističko pedofilsko iživljavanje, a suštinski je bila riječ o maltretiranju ljudi zbog istospolne seksualne orijentacije.
Tu nije i kraj jezivoj šteti po društvo. Najgore žrtve su na kraju sama djeca. I to čak ne ni ona koju su prisiljavali na lažna svjedočenja, nego sva ona djeca koja su doista zlostavljana i kojima će sudovi i porote u budućim stvarnim slučajevima seksualnog iživljavanja vjerojatno teže povjerovati kada budu opisivala strahote kroz koje su prolazila.
