"Činjenica da sam imao sve te godine samoće i introspekcije dok sam sjedio u zatvoru značila je da imam vremena razmišljati o sebi, politici i državi", rekao je jednom Nelson Mandela o 27 godina koje je proveo u samici na otočiću Robben onkraj Cape Towna, u Južnoafričkoj republici.
Tijekom tih gotovo tri desetljeća njegove su posjete limitirane i nadgledane, a većinu je vremena proveo sam, ne znajući hoće li ga uskoro ubiti, piše Washington Post.
Pisao je brojna pisma, stotine pisama, a ta je pisma više od desetljeća proučavao južnoafrički novinar Sahm Venter koji je nedavno objavio knjigu "The Prison Letters of Nelson Mandela" koja sadrži 225 pisama od kojih polovica prije nije viđena.
Riječi borca za slobodu, odvjetnika, budućeg prvog crnog predsjednika JAR-a i obiteljskog čovjeka, kaže Venter, "dodatno podcrtavaju kako je Mandela važan i danas, posebno u svijetu u kojem ponovno divljaju rasizam, seksizam i ksenofobija".
Pisma, kaže Venter, pokazuju i privatnu stranu čovjeka koji se jedino malo "ogolio" u svojim memoarima "Long Walk to Freedom". No, tek se iz pisama vidi koliko je Mandela patio recimo kad su mu preminuli majka i stariji sin Thembi, koji je poginuo u prometnoj nesreći 1969, godine.
U zatvoru su, uporno, odbijali njegove molbe da majci, te kasnije sinu, ode na sahranu.
"Taj osjećaj depresije i tjeskobe jako me udario i opet se vratio, isto kao kada sam saznao vijest o njegovoj smrti", pisao je Nelson supruzi Winnie Mandela nakon što ga je posjetila sinovljeva udovica Thoko Mandela.
Borac za slobodu i iz zatvora je, preko pisama, pokušava odgajati svoju djecu, iz prvog braka s Evelyn Mase kao i iz drugog braka s Winnei, kojoj često objašnjava zašto im je otac u zatvoru. Posebno je bio shrvan i zabrinut kada je i Winnie uhićena 1969. godine. Tada im je otvoreno rekao kako će možda " dugo vremena živjeti kao siročad".
"Srce mi krvari pri pomisli da ona sjedi sama u nekoj zatvorskoj ćeliji, daleko od kuće, bez ikoga s kim bi mogla razgovarati", piše Mandela koji je samoj Winnie rekao kako je radi uhićenja "prestao funkcionirati, i sva je i najmanja sreća nestala".
Dok je Mandela proveo 27 godina u zatvoru, Winnie je u samici bila 15 mjeseci.
"Jednog ćemo dana imati toliko potrebnu privatnost kako bi dijelili nježne misli koje su zakopane u našim srcima", piše Mandela koji je preminuo 2013. godine, a predsjednik je bio od 1994. do 1999. godine.
No, jedna je od najneočekivanijih otkrića pronalazak pisama u kojima se Mandela upravi zatvora (i vlasti) žali na nehumane uvjete u zatvoru.
Sve su mu molbe, čini se, automatski odbijane. Od toga da mu se mjesečno da neka količina meda za konzumaciju (radi zdravlja), preko toga da mu je odbijena molba da mu daju određenu kremu za ispucalu kožu (umjesto toga je dobio vazelin). Najviše se borio tražeći materijale za učenje pravne struke.
Jedno poduže pismo, piše Post, iz 1976. opisuje kako je "spavao gol na cementnom podu koji je tijekom sezone kiša hladan i mokar" te da nikada nije dobio pidžamu, kao niti jedan drugi crni zatvorenik, dok su bijelci imali pidžame.
"O zatvorima nije smio pisati kolegama i obitelji, ali zato iz ovih pisama saznajemo točno kakvi su uvjeti bili", kaže Venter.
"Najljepši je njegov nepokoreni optimizam u pismima mojoj baki i ostatku obitelji u kojima govori "jednog dana ćemo...". No, ta sretnija budućnost nikada nije došla mojem djedu i baki, mojim roditeljima te tetama i stričevima. Djeca su najviše patila jer su stabilan obiteljski život zamijenila očevim i djedovim idealima", piše u uvodu knjige Mandelina unuka Zamaswazi Dlamini-Mandela.
Svijet ovih dana slavi stotu obljetnicu Mandelina rođenja.
