Top News
2207 prikaza

Ikone ljevice nikada ne čine zločine, samo 'pogreške'

Che Guevara
Screenshot Youtube
O Che Guevari piše ugledni argentinski politolog, sin Dide Kvaternika

Nedavno se navršila 50. obljetnica od smrti argentinsko-kubanskog revolucionara. De mortuis nihil nisi bene (o mrtvima sve najbolje)“, kaže latinska uzrečica. Milosrdna maksima vrijedi za privatne osobe, ali se ne primjenjuje i na protagoniste kolektivne povijesti. Unatoč tome što je Che Guevara bio protagonist javnih događaja, njegov mit se koristi jednom varijacijom te latinske poslovice.

Parafrazirajući poznatu dosjetku grofa Talleyranda (“To je gore od zločina - to je pogreška!”), ali s drukčijom namjerom od autorove, ljevica nam daje do znanja da njezine ikone ne čine zločine, nego čine samo pogreške. Masovna strijeljanja koja su se izvodila na početku kastrizma i za koja je Guevara jedan od glavnih odgovornih (a koja su se ono doba opravdavala kao imperativ povijesnih potreba), danas se banaliziraju i opravdavaju kao nesreća na radu. Njegov je mit iznjedrio dvije različite manifestacije koje su istodobno oprečne i kontradiktorne, a to su moda i kult.

Kineska policija Ironija politike Top News Diktature još postoje i traju sve duže

Moda pretvara njegovo lice u logo na majicama, u predmet potrošnje, a kult u predmet štovanja. Ne radi se, međutim, o kultu koji potiče od otkrivenja: za razliku od Krista, Che nije uskrsnuo. Za razliku od premodernog poganstva, koje je čuvalo identitet bogova, postmoderno poganstvo potiče politeizam u kojemu jedan kult može lako postati moda, a moda lako može postati kult. To je razlog zbog kojega se mit Chea tako uspješno ustoličio i održao u takozvanim postmodernim vremenima. Ali to nije jedini razlog. Pobuna je asimetrični rat. U njemu pobunjenik koji se suprotstavlja državi stoji kao David ispred Golijata: ako pobijedi kao Fidel Castro, predmet je divljenja, a ako je poražen kao Che u Boliviji, budući naraštaji, kao u nogometu, priklanjaju se slabijemu. Sudbina Che Guevare pokazuje paralele s Lavom Trockim. Osim vjerovanja u marksizam i revoluciju, slična im je i osobna sudbina. 

Trocki je stradao ubijen po Staljinovu nalogu, a Guevara je poražen te strijeljan od bolivijske vojske. Obojica su završili kao taoci nedijalektičke kontradikcije koja, kako se nije mogla premostiti, završava u paradoksu. Trocki je vjerovao u revolucionarnu spontanost masa kao dostatne i potrebne poluge za revoluciju. Kad je došao na vlast, morao je priznati važnost partije, ne toliko da bi stvorila i postigla revoluciju, koliko za izgradnju sovjetskog režima. Ta neriješena kontradikcija ga je prvo stajala vlasti, a potom i života. Staljin, istodobno veliki državnik i veliki zločinac, postigao je onu sintezu između masa i partije koja je izmakla tvorcu Crvene armije. Istaknuti Lenjinov učenik smijenio je Trockog s čela partije i puno bolje nego on shvatio koja su istinska sredstva masovne politike. Trocki je vjerovao u spontanost, a Staljin u manipulaciju. Guevara je vjerovao da revolucija i sila kao njezin specifičan instrument nemaju nikakvu budućnost u zemljama s demokratskim sustavima i političkom kulturom. Po tome su jako poznata njegova neslaganja s urugvajskim Tupamarosima koji su tvrdili upravo suprotno. Tako je usvojio staro načelo marksističkog zdravog razuma, prema kojem je revolucija moguća samo ako postoje objektivni uvjeti. Njegova smrt pokazala je da je fokoizam bio istodobno utopija i ukronija: projekt izvan povijesnog vremena i političkog prostora. (Cheov koncept zove se fokoizam. Guevara je izjavio: “Nije potrebno da se ispune svi uvjeti za stvaranje revolucije, pobuna ih može stvoriti”. Primijenio ga je u propalim revolucijama u Kongu i Boliviji, op. ur).

Vladimir Herzog Zaboravljeni junak Top News Vlado Herzog, Hrvat koji je srušio vojnu huntu u Brazilu

Njegova lucidnost u ovoj specifičnoj točki ipak ga nije spriječila da propagira novi vjeronauk revolucionarnog fokoizma koji ga je odveo u politički, logički i životni faux pas. Smatrajući da volja subjekta može zanemariti objektivne uvjete, zanio se nekom novom vrstom permanentne revolucije: ona se mogla dogoditi u najnepovoljnijim okolnostima, samo je bila potrebna volja profesionalnog revolucionara.

Njegova smrt kao neka vrsta srednovjekovnog božjeg suda pokazala je da je fokoizam bio istodobno utopija i ukronija: projekt izvan povijesnog vremena i političkog prostora. Tocqueville je ispravno definirao revolucionarni duh kao mješavinu sile i nezakonitosti. Tijekom Francuske revolucije jakobinizam je bio njegova emblematska manifestacija, ali je isto to bio i državni udar Napoleona III. Kuba više ne izvozi revoluciju, ali ipak nije odustala od toga da bude čuvaricom revolucionarnog duha.

Daleko od onoga gotovo mladalačkog žara Che Guevare koji je prorekao jedan, dva, puno Vijetnama, u svojoj starosti braća Castro su se zadovoljila s jednim, dva i puno populizma. Kao što nije slučajno da je Hugo Chávez u Fidelu vidio svoje nadahnuće, isto tako nije slučajno da su braća Castro u Hugu Chávezu vidjeli svojega nastavljača. Kastrizam i fokoizam nalaze produžetak u Chavezovu bonapartizmu. Bolivijska revolucija svršava kako je počela kubanska: ubojstvom protivnika. I jedna i druga potvrđuju ono na što je već upozorio Hayek - socijalizam ubija. Mnogi marksisti, od Harneckera do Laclaua, koji su se zaputili na nesigurni put, koji ih je vodio od lenjinizma do fokoizma, na kraju su se ukotvili u naizgled sigurnijoj luci populizma.

Ta putešestvija podsjeća na klasičnu teoriju ciklusa smjene vlasti. Za neke od njegovih teoretičara, na primjer Platona, režimi se smjenjuju, a kasniji su gori od onih koji im prethode. Međutim u ovoj novoj marksističko-populističkoj verziji, ne znamo jesu li raniji bolji od kasnijih, ili su svi jednako loši. 

Bivša kuća Che Guevare Snašli se Life Che Guevara bi bio iznenađen kad bi danas vidio svoju kuću

U Argentinije kirchnerizam, vladavina bračnog para Kirchner,zadnja manifestacija revolucionarnog duha ustoličila biste Néstora Kirchnera, Huga Cháveza i Che Guevare u sjedištu vlade, Casi Rosadi. Ali u Argentini ova počast nije eksluzivna za političke snage koje se pozivaju na revoluciju, odnosno koje ne poštuju zakonitost i služe se silom, bilo otvoreno ili prikriveno. I demokratske snage kao što je vladajuća koalicija u Provinciji Santa Feu kojoj se Che rodio podigla mu je spomenik. 

Sadašnja vlada uklonila je biste Kirchnera i Cháveza, ali je poprsje Guevare i dalje na istom mjestu. Tako Vlada, bilo iz indolentnosti, ravnodušnosti ili straha doprinosi tome da se, umjesto da revolucionarni duh iščezne, u najmanju ruku začahuri. Vidi se da nas nostalgija za revolucijom ne napušta Usprkos tome što smo došli u vremena kada je težnja živjeti u normalnoj zemlji, izgleda da nas ipak nostalgija za revolucijom ne napušta. Neutralni promatrač pri pogledu u prošlost primjećuje da je Guevara prisiljen napustiti Kubu, zbog neslaganja s Fidelom Castrom, te da se potvrđuje ona stara izreka prema kojoj revolucija kao Saturn jede svoju djecu. Uovom slučaju svejedno je što ih istjera umjesto da ih pojede. Međutim kada bi promatrao sadašnje vrijeme, sigurno bi se iznenadio kada bi uvidio da na neki tajnoviti način Guevarin neuspjeh u Kongu i Boliviji potvrđuje poznati francuski aforizam prema kojem ništa nije uspješnije nego neuspjeh. 

Krajem19. stoljeća veliki švicarski povjesničar Jacob Burckhardt predvidio je da će nam budućnost donijeti vojne diktature koje će se nazivati republikanskima. To smo u Latinskoj Americi doživjeli i propatili. Međutim, ono što Burckhardt nije predvidio je da će se to dogoditi kao odgovor na mitove i fenomene kao što je onaj Che Guevare, koji propovijedaju slobodarsku ideologiju, koji se kale na temelju sile, i nemaju povjerenja u slobodnim institucija.