Luda hrvatska povijest: Gaj je krao više od Sanadera

U mnogočemu Ljudevit Gaj podsjećao je na Ivu Sanadera svog doba. Volio je skupu odjeću, patio je jer je iz male sredine i nema plemićke krvi, a najviše od svega volio je umjetnine. Ivo Sanader slike, a Ljudevit Gaj povijesne rukopise, koje je besplatno prikupljao tvrdeći vlasnicima da će osnovati nacionalnu biblioteku.

Ideju nacionalnog identiteta koju je isprva probudio u konačnici je pretvorio u unosan biznis. Ali isključivo za sebe i suprugu, koju je istinski obožavao. Njegovi potezi, osim sa Sanaderom, mogu se uspoređivati s mnogim suvremenim nacionalnim profiterima, a ideju predstečajne nagodbe koju je promovirao bivši ministar Slavko Linić “patentirao” je upravo Gaj.

Povijesni arhiv

Rodio se u Krapini kao sedmo dijete u skromnoj, ali časnoj obitelji. A prema predaji, u času njegova rođenja zazvonila su zvona krapinske crkve. Primalja je tad navodno rekla da će se glas tog dječaka daleko čuti.

Otac mu je bio ljekarnik i počasni blagajnik u mjesnoj samoupravi. Majka je bila kći kirurga, tako da nisu bili siromašni, no štedjeli su na odjeći za djecu. Ljudevit je prvo novo odijelo dobio tek kao gimnazijalac u Varaždinu. 

Postoji i priča prema kojoj su mu roditelji kupili tople zimske rukavice tek na izričit zahtjev stanodavaca kod kojih je boravio dok se školovao, otkriva dr. Hrvoje Gračanin s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Stalno tražio dokaze da je plemić

Zabilježeno je i kako se mladi Gaj nije dobro snašao među varaždinskim vršnjacima. Iako je bio odličan učenik, nisu ga voljeli i često su ga zadirkivali, otkriveno je u njegovim pismima majci. 

Zbog toga se i prebacio u njemačku gimnaziju u Karlovcu. Tamo se dobro snašao. Međutim, uskoro mu je preminuo otac. Od svog dijela nasljedstva majka ga je jedva uzdržavala i školovala. Nakon mature u Karlovcu poslala ga je na studij u Beč.

"Gaj se ni u Beču nije dobro snašao. Vrijeme je provodio u knjižnici i u arhivima neuspješno tražeći dokaze da je plemićkog podrijetla, čime je bio opsjednut. Godine 1827. preselio se u Graz kod rođaka, a iste godine u jesen vratio se u Krapinu. U to vrijeme stigla je odredba Hrvatskog sabora prema kojoj je mađarski postao obaveznim jezikom u školama. To ga je silno razljutilo i tu je počela njegova ilirska ideja", otkriva dalje dr. Gračanin.

Postao slavan zbog pravopisa

Malo kasnije, vrativši se u Graz, stvorio je krug prijatelja s kojima je razmjenjivao domoljubne ideje. Među njima su se isticali Mojsije Baltrić i Dimitrije Demeter. Gaj je potom 1829. otišao u Peštu kako bi završio studij prava i posvetio se politici, a istodobno ga je počelo zanimati stvaranje hrvatskoga književnog jezika. 

Iste godine napisao je “Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja”, knjižicu koju je sljedeće godine objavio u Budimu i koja mu je donijela nacionalnu slavu. Nakon studija vratio se u Zagreb i postao vježbenik u odvjetničkom uredu. 

Smatrao je da treba pokrenuti novine kako bi njegove ideje doprle do što većeg broja ljudi, pa je 1832. zatražio kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom.

Dobio koncesiju za pokretanje novina

Dvije godine poslije dobio je koncesiju za izdavanje novina, a krajem sljedeće godine zatražio je povlasticu za otvaranje tiskare. U siječnju 1835. izašao je prvi broj Novina horvatskih, a ubrzo i njihov književni prilog Danicza horvatzska, slavonzka i dalmatinzka. 

Novine su polučile velik uspjeh, no o prilično mračnoj pozadini njihova nastanka više je doznao Stjepan Laljak iz zaprešićkog ogranka Matice hrvatske. 

On je više od 40 godina proveo istražujući arhivsku dokumentaciju o ljudima povezanima s Maticom, pa je, među ostalim, naišao na spise o Ljudevitu Gaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Neobjavljeni dokumenti Matice hrvatske razotkrivaju Gaja kao prevaranta.

Sve je radio zbog osobnih interesa

"Bio je grozan čovjek koji je manipulirao ljudima i sve što je radio, bilo je zbog osobnih interesa, pa je takva bila i priča o njegovoj tiskari. Naime, Gaj se u to vrijeme sa samo 26 godina nametnuo u Zagrebu kao čovjek koji je objavio knjižicu, imao je u ruci doktorat i želju da nešto napravi. Sjetio se tiskare jer u to vrijeme u Hrvatskoj su po jednu tiskaru imali samo Varaždin i Karlovac. Imati tiskaru značilo je imati moć i novac. Treba znati kako je uz njega i njegovu ideju odmah stao Kaptol smatrajući da će tako dobiti platformu za svoje tiskarske potrebe i to mu je sigurno omogućilo proboj. Dakle, da bi se tiskale novine, za koje je dobio dopuštenje, trebala mu je tiskara. Zato je pred komisijom u Zagrebu organiziran javni natječaj na kojem su tiskare ponudile za koliko novca će ih tiskati. I tu se on ugurao. Karlovačka i varaždinska tiskara dale su svoje ponude, kao i Gaj. No sudeći prema dokumentaciji, Gajeva je bila višestruko skuplja. Već sljedećeg dana pod nerazjašnjenim okolnostima njegova ponuda se smanjila na točno onaj iznos koji su ponudile i konkurentske tiskare. Vjerojatno je netko od članova komisije Gaju prišapnuo podatak. On ga nikako nije mogao znati budući da su ponude bile tajne", otkrio je Laljak.

Osim toga, vlasnika karlovačke tiskare opanjkavao je da je Židov, pa mu ne treba vjerovati, a za vlasnika varaždinske tiskare tvrdio je da nije čestit...

U to vrijeme kolala je i priča o Gajevu kupljenom doktoratu, kao i o brošuri “Dvorci oko Krapine”, koju je objavio na njemačkom. Riječ je o kompilaciji već objavljenih radova drugih autora koje je Gaj prikupio i potpisao kao svoje. 

Nakon izborne pobjede Ilirske stranke u Zagrebačkoj županiji 1842. godine postao je istaknut političar. U zanosu uspjeha odvažio se zaprositi Paulinu Krizmanić, kojom je dugo bio očaran.