Bio je listopad 1961. kada je Joachimu, 22-godišnjem studentu inženjerstva, netko pokucao na vrata studentske sobe. Joachim Rudolph je studirao na sveučilištu u Zapadnom Berlinu, a u slobodno vrijeme bavio se fotografijom te je posjećivao jazz klubove. Kada je otvorio vrata ugledao je dvojicu talijanskih studenata koje je znao iz viđenja. Rekli su mu da žele otići po svoje prijatelje koji su 'zapeli' u Istočnom Berlinu te da su do tamo odlučili iskopati tunel pa trebaju njegovu pomoć.
Svega dva mjeseca ranije istočnonjemačka Vlada, kako bi zaustavila odlazak ljudi na Zapad, izgradila je Berlinski zid. Niknuo je doslovce preko noći: deseci tisuća vojnika jedne su noći izašli na ulice i postavili bodljikavu žicu te betonske barikade. Do sljedećeg jutra granica se prostirala duž čitavog grada, kroz parkove, preko igrališta, groblja i trgova.
Iako zid na početku nije bio jako visok, promijenio je grad. Kada su se probudili, tog 13. kolovoza 1961., stanovnici Berlina iznenada su se našli na jednoj strani zida. Žene su bile odvojene od muževa, braća od sestara. Čak je i novorođenčad rođena na Zapadu bila odvojena od svojih majki.
Život u Istočnom Berlinu i prije izgradnje zida bio je dovoljno težak. Izgradnjom zida Vlada je pokazala da želi preuzeti još veću kontrolu. Ljudi su počeli bježati. Neki su samo preskakali bodljikavu žicu, a jedan je par čak preplivao rijeku gurajući ispred sebe u kadi svoju trogodišnju kćer. Među onima koji su razmišljali o bijegu bili su čak i vojnici te pogranični policajci.
I sam je Joachim pobjegao iz Istočnog Berlina tako što je noću prepuzao polje. Heleni Merriman, novinarki BBC-a kojoj je ispričao svoju životnu priču, Joachim je rekao da je pobjegao jer nije htio živjeti u zemlji u kojoj nije mogao izraziti svoje mišljenje.
U Zapadnom Berlinu stvorio je novi, bolji život, a sada su ispred njegovih vrata bila dvojica studenata koja su ga tražila da se vrati u Istočni Berlin. Ako ga pronađu mogao je završiti u zatvoru, a mogli su ga i ubiti. Unatoč tome odlučio im je pomoći.
Studenti su napravili plan. Od prijatelja u Vladi nabavili su kartu grada na kojoj su potražili ulicu kojom ne prolaze podzemne vode. Odabrali su Bernauer Strasse. Bila je to hrabra odluka budući da je baš ta ulica uvijek bila puna turista koji su došli snimiti zid. Iskopati tunel ispod Bernauer Strasse bilo je ravno odluci da će iskopati tunel ispod Times Squareua u New Yorku.
Odabrali su prijateljev stan, no nisu mu to htjeli reći pa su mu ukrali ključeve i napravili kopije. Na kraju su morali pronaći ljude koji bi s njima kopali. To nije bio jednostavan zadatak budući da je Zapadni Berlin bio pun špijuna koji su radili za Stasi, istočnonjemačku tajnu policiju. Zadatak Stasija bio je da o svakome zna sve: što misli, s kim je u braku, s kim spava...
Na račun Stasija ljudi su se znali zbijati šale, a jedan od viceva je glasio: "Zašto su službenici Stasija tako dobri taksisti? Zato što kad uđete u njihov auto znaju kako se zovete i gdje živite..
Stasi je imao na tisuća doušnika, a neki su se od njih infiltrirali u vladu, tvrtke, bolnice, škole i sveučilišta na Zapadu.
Joachim i društvo na kraju su ipak pronašli trojicu studenata za koje su mislili da im mogu vjerovati. Svi su nedavno pobjegli s Istoka. Bili su to visok i šarmantan Wolf Schroedter, Hasso Herschel, revolucionar koji je obožavao Castra, i Uli Pfeifer koji je bio potpuno izgubljen nakon što je njegovu djevojku ulovio Stasi.
I što je još važnije, svi trojica bili su studenti inženjerstva pa su imali nekoliko ideja o tome kako iskopati tunel.
Posljednje što im je bilo potrebno bio je alat pa su jedne noći preskočili zid i provalili na groblje. Ukrali su kolica, čekiće, lopate i grablje.
Kopati su počeli 9. svibnja 1962., malo prije ponoći. Bili su potpuno izgubljeni. Joachim je ispričao kako nikada prije nitko od njih nije vidio tunel u živo. Vidjeli su ga samo na televiziji, s tim da su se na TV-u uglavnom prikazivale snimke tunela koji nisu uspjeli, a što im je dalo nekoliko ideja o tome kako iskopati tunel.
"U tunelu smo mogli samo ležati ravno na leđima. Stopala smo morali stalno držati ispružena u smjeru u kojem kopamo. Lopatu smo morali primiti s obje ruke, a sa stopalima je gurati dolje u glinu"”, ispričao je Joachim.Prisjetio se kako su nakon sati i sati kopanja iskopali samo malu hrpu zemlje. Zemlju bi stavili u kolica i sa starog telefona javili prijateljima na površini da su kolica puna. Tada bi ih netko povukao prema gore komadom užeta. Ubrzo su ulovili dobar ritam, sate bi proveli u tvornici, kopali bi i izvlačili kolica pune gline. Nakon nekoliko tjedana bili su potpuno iscrpljeni. Ruke su im bile pune žuljeva, boljela su ih leđa, a, što je najgore, nisu puno iskopali. Nisu čak došli ni do granice. Trebale su im dvije stvari: ljudi i novac.
U isto vrijeme dok su Joachim i društvo u zapadnom Berlinu kopali tunel, tisućama kilometara dalje, u New Yorku, Reuven Frank, slavni TV producent, razmišljao je o tome kako napraviti dobru priču o onome što se događa u Berlinu. Frank je bio jedna od najmoćnijih figura na američkoj TV mreži NBC. Jednog jutra došao je na ideju da potraži nekoga tko se upravo sprema na bijeg i o njemu snimi reportažu.
Piersu Andertonu, dopisniku NBC-a u Berlinu, ideja se dopala pa je krenuo u potragu, a ona ga je vrlo brzo dovela do šarmantnog Wolfa Schroedtera koji je pokušavao skupiti novac za tunel.
Studenti su Andertona odveli da vidi tunel. Bio je jako impresioniran onime što vidi pa ih je pitao može li ga snimiti.
Do kraja lipnja 1962. godine studenti su iskopali oko 50 metara, skoro do granice. Kopali su 38 dana, osam sati dnevno. Novcem koji im je dao NBC-a kupili su dodatni alat pa su mogli angažirati veći broj ljudi. Kupili su i čelik te izgradili tračnice za tačke. Tunel je uskoro izgledao dosta napredno, a Joachim je bio njegov glavni dizajner. Sada su u tunelu imali struju, na tračnice su stavili motor kako bi kolica pune zemlje mogle brže putovati. Ugradili su i cijevi od štednjaka kako bi im u tunel dolazio svježi zrak.
Snimatelji su bili dvojica braće, rodom iz Bavarske. Na NBC-ovoj snimci nije bilo zvuka budući da je tunel bio premalen za kazetofon. Jednom prilikom u tunel su uspjeli spustiti mikrofon pa se ispod zemlje mogao čuti zvuk tramvaja, autobusa i koraci.
"Bilo je nevjerojatno. Mogli ste čuti sve", rekao je Joachim.
Kako su kopali dalje na Istok zvukovi iznad tunela su nestajali. Sada su došli točno ispod tzv. "zone smrti", dijela Berlina koji se nalazio tik do zida kojim su patrolirali naoružani granični policajci u potrazi za tunelima.
Njihov tunel, naime, nije bio prvi tunel iskopan ispod zida. Bilo je i drugih tunela, no većina ih nije uspjela. Samo nekoliko tjedana ranije policija je ulovila dvojicu muškaraca koji su kopali tunel te su pucali u njih. Jedan je muškarac ubijen, a drugi je bio teško ozlijeđen.
"Policajci su imali posebne prislušne uređaje koje bi stavili na zemlju i kada bi nešto čuli iskopali bi rupu u koju bi pucali ili bi u nju bacili dinamit", rekao je Joachim. Dodao je kako su u potpunosti bili svjesni toga da ih u svakom trenutku mogu otkriti.
"Nekada smo čak mogli čuti stražare iznad nas kako pričaju. Znali smo da s obzirom na to da mi možemo čuti njih, postoji šansa da i oni mogu čuti nas. Iz tog smo razloga u tunelu prestali govoriti", rekao je.
Dodatno, morali su isključiti ventilatore pa im je bilo jako teško disati, posebice onima koji su bili skroz naprijed u tunelu.
Došli su na riskantnu ideju: zamolit će Zapadni Berlin da popravi cijev. Na njihovo iznenađenje, pristali su. Cijev je bila popravljena, no trebali su čekati nekoliko mjeseci da se tunel osuši. Bili su jako blizu, svega 50 metara od cilja na Istoku. Svi ljudi koje su htjeli prebaciti, bili su spremni i čekali su. Među njima su bile Hassova sestra i Ulijeva djevojka.
Sada je već bio lipanj 1962. Prošlo je već gotovo godinu dana od kada je podignut zid. Unatoč silnom oprezu, ljudi su i dalje bježali preko granice. Mladići više nisu mogli sjediti i čekati da se njihov tunel osuši. Doznali su da postoji i drugi tunel koji je bio iskopan na Istoku, ali nije bio dovršen. Studenti koji su ga pronašli pitali su Joakima i ostale žele li im se pridružiti. Predložili su da udruže snage i u istoj akciji prebace sve koji žele pobjeći na Zapad.
"Bila je to presavršena prilika da bismo je propustili", prisjetio se Joachim.
Tunel je trebao završiti ispod jedne vikendice u Istočnom Berlinu, a kroz njega je trebalo pobjeći oko 80 ljudi. Nekoliko dana kasnije, otišli su vidjeti tunel.
"Ostali smo u šoku. Tunel nije bio ni sličan našem", ispričao je Joachim.
Njegov tunel imao je svjetlo, telefone, motoriziranu željeznicu, odvode za zrak. Ovaj nije imao ni svjetla, ni zraka, a strop je bio toliko nizak da se kroz njega jedva puzalo.
Odlučili su da će im se ipak pridružiti. Malo će proširiti tunel i prokopati tih nekoliko metara do cilja. Nakon nekog vremena tunel je bio spreman. Samo su trebali osobu koja će ljudima u Istočnom Berlinu prenijeti sve detalje o bijegu. Izbor je pao na Wolfdietera Sternheimera, studenta koji je živio u Zapadnom Berlinu.
Odlučeno je da će akciju provesti 7. kolovoza. Dan ranije održan je sastanak na kojem je bio i Siegfried Uhse. Uhse je bio frizer, a javio se kao volonter. Rekao je da će on otići na istok i dostavi konačne upute. No zapravo je bio doušnik, regrutiran prije šest mjeseci, pa je sve detalje bijega otkrio Stasiju.
"Bijeg će se dogoditi između 16 i 19 sati, a očekuje se oko 100 ljudi", napisao je u izvještaju. Stasi je sada znao za Joakimov tunel, najveći pokušaj bijega iz Istočnog u Zapadni Berlin.
Diljem Istočnog Berlina, muškarci, žene i djeca, krenuli su put vikendice. Jedni su išli pješice, a drugi autobusom ili tramvajem. Većina ih je bila uplašena.
Dok su oni hodali prema vikendici zapovjednik granične brigade naredio je vojnicima, jednom oklopnom transporteru i vodenim topovima da dođu u bazu u blizini vikendice. U vikendicu su poslani i Stasijevi agenti u civilu. Kada su stigli, rasporedili su se po ulici i čekali. Zamka je bila postavljena.
U isto vrijeme Joachim, Hasso i Uli pripremali su se za proboj. I njih je bilo strah. Nikada nisu ovako nešto radili i nisu imali ideju hoće li se uspjeti probiti do vikendice, a ako i uspiju što će tamo zateći. Prikupili su sve što im je bilo potrebno: sjekire, čekiće, bušilice i radio. Uspjeli su nabaviti i pištolje te staru strojnicu iz Drugog svjetskog rata.
"Htjeli smo se zaštiti u slučaju da nas Stasi razotkrije", ispričao je Joachim.
Ušli su u tunel i počeli puzati. Kad su stigli do kraja, počeli su lupati o pod. Bilo je četiri popodne, a iznad njih, na ulicu ispred vikendice, pristizali su ljudi. One koji nisu uspjeli pobjeći, agenti Stasija bi uhapsili, smjestili bi ih u automobile i odvezli. Ispod njih, Joachim, Hasso i Uli još su uvijek pokušavali ući u vikendicu. Nisu znali da je njihova operacija razotkrivena.
Mladići su nastavili razbijati pod sve dok nisu probili u dnevni boravak. Sa sobom su imali malo ogledalo pomoću kojega su mogli vidjeti tko je u sobi. Soba je bila prazna. Bilo je jako tiho, pretiho, ali stigli su do ovdje i htjeli su nastaviti. Popeli su se u sobu i Joachim se prišuljao prozoru. Provirio je kroz zavjesu te je ispred kuće ugledao čovjeka u civilu. Znao je da je to Stasi.
Sada je i njima postalo jasno da je njihova operacija razotkrivena. No nisu znali da ispred vrata dnevne sobe stoji skupina vojnika naoružana kalašnjikovima. U jednom izvješću piše da su vojnici taman htjeli ući u dnevni boravak kada su čuli kako jedan od mladića spominje strojnicu. Zastali su i odlučili pričekati pojačanje. Znali su da se kalašnjikovi ne mogu mjeriti sa strojnicom.
Ta pauza mladićima je spasila život. Ušli su u tunel i što su brže mogli puzali natrag na Zapad. Znali su da vojnici u svakom trenutku mogu upasti u sobu, ući u tunel i pucati po njima. Samo nekoliko minuta kasnije vojnici su ušli u dnevni boravak, a potom i u tunel, no on je bio prazan. Agenti Stasija nisu ih uspjeli uhvatiti, ali su imali desetke zatvorenika koje su mogli ispitati.
Jedina osoba koja nije znala da operacija nije uspjela bio je Wolfdieter. Wolfdieter je bio na Istoku gdje je pomagao u provođenju operacije, a sada se vraćao na Zapad. Bio je uzbuđen jer je mislio da će konačno vidjeti Renatu. No kada je stigao na granicu, tamo su ga čekala dvojica muškaraca. Odmah je znao da su ga razotkrili. Prvo ga je ispitivala policija, a onda su ga predali Stasiju. Odveli su ga u zatvor.
"Bilo je gluho doba noći. Prvo su me skinuli do gola, a onda su mi dali zatvorsku odjeću. Nakon toga počeli su s ispitivanjem", ispričao je Wolfdieter za BBC.
"Prvo ispitivanje trajalo je 12 sati", prisjetio se Wolfdieter te dodao kako ispitanike čak nisu morali tući.
"Bili smo umorni, gladni i žedni", rekao je.
Trankript Wolfdieterovog ispitivanja imao je 50 stranica. Pitanja na koja nije odgovorio stalno bi mu ponavljali, a onda im je, malo po malo, umoran, gladan i žedan, sve priznao. Bio je osuđen na sedam godina teškog fizičkog rada. I nije bio jedini. Mnogi ljudi koji su uhićeni te noći završili su u zatvoru, čak su i majke odvojili od njihove djece.
Čovjek bi pomislio da će nakon što im prva operacije nije uspjela, studenti odustati. Ali nisu. Znali su da Stasi ne zna da postoji još jedan tunel pa su odlučili pokušati ponovno.
Već je bio rujan 1962. i tunel se dovoljno posušio da mogu nastaviti s kopanjem. No nije prošlo puno vremena i cijev je opet pukla. Sada su bili predaleko na Istoku da bi mogli tražiti vlasti u Zapadnoj Njemačkoj da im oni poprave kvar pa su morali odlučiti: hoće li odustati ili će probiti u neki nepoznati podrum?
Koristeći karte shvatili su da se nalaze ispod Schönholzer Strasse, ulice na Istoku Berlina koja je bila toliko blizu zidu da njome stalno patroliraju.
Bio bi veliki rizik probiti tunel baš na tom mjestu. Kao prvo, to bi bilo jako bučno, a kao drugo, svi bi ljudi koji žele pobjeći morali proći pokraj pogranične policije. No, nisu odustali.
Za datum nove operacije odabrali su 14. rujna. Kao i prošli put, trebao im je glasnik koji će prijeći granicu na dan bijega i ljudima u Istočnom Berlinu dati signal kako bi znali kada mogu ući u tunelu. Nakon onoga što se dogodilo Wolfdieteru nitko nije htio biti glasnik.
Kamera ju je snimila kako se ukrcava u vlak i odlazi na Istok. Nosila je haljinu, maramu i sunčane naočale i izgledala je kao filmska zvijezda.
U isto vrijeme Joachim i Hasso počela su provaljivati u stan na Schönholzer Strasse. Joachim se popeo u stan i otključao vrata. Trebao je saznati broj stana pa je izašao u hodnik, no tamo nije bilo broja. Shvatio da je mora izaći na ulicu kojom patrolira pogranična policija. Otvorio je ulazna vrata i ugledao skupinu stražara kako sjede. Nisu na njega obratili pažnju pa je brzo izašao.
"Iznad ulaznih vrata nalazio se veliki broj sedam", prisjetio se.
Telefonom iz Drugog svjetskog rata poslao je poruku ostatku ekipe koja se nalazila u Zapadnom Berlinu, u stanu koji je gledao na zid. Kroz prozor su prostrli bijelu plahtu. To je Ellen, koja se nalazila u Istočnom Berlinu, bio signal da je operacija počela. Ušla je u prvi pub.
"Bilo je jako glasno, a kada sam ušla svi su se muškarci okrenuli i pogledali me. Morala sam kupiti kutiju šibica. To je bio signal. Kada sam došla do šanka primijetila sam grupu ljudi kako bulje u mene. Bila je to jedna obitelj. Sjedili su za stolom. Majka je nosila haljinu i štikle, a u krilu je držala dijete", ispričala je.
Ellen je kupila šibice i otišla. U sljedećem pubu naručila je vodu. To je bio drugi signal. No kada je došla u treći pub stvari su krenule nizbrdo. Trebala je naručiti kavu, ali je konobar rekao da kave više nema.
"To je bio grozan trenutak. Kako da dam signal ako u pubu nema kave?", prisjetila se.
Počela je glasno prigovarati zašto nema kave pa je naručila konjak. Popila ga je, okrenula se i vidjela dvije obitelji kako čekaju. Nadala se da su shvatili da je to bio signal. Nakon toga je napustila pub. Njezin zadatak je bio ispunjen. Dok je Ellen bila na putu za Zapadni Berlin male skupine ljudi počele su hodati prema Shonholzer Strasse. Trudili su se da se ne ističu. Joachim i Hasso čekali su u podrumu s oružjem u ruci. Tek nakon 18 sati začuli su korake.
"Stajali smo tamo, teško smo disali i sve smo jače stiskali pištolje", rekao je Joachim.
Na Zapadu su na vrhu tunela stajala dvojica snimatelja NBC-a. Na njihovoj se snimci dugo ništa ne vidi, a onda se odjednom pojavi bijela torba, potom ljudska ruka i na kraju Eveline. Bila je prekriven blatom, najlonke su joj pukle, a cipele je izgubila negdje u tunelu. Trebalo joj je 12 minuta da dopuže do izlaza. Pogledala je u kameru, a onda se počela penjati po ljestvama.
Taman kad je došla do vrha onesvijestila se. Jedan od kamermana ju se ulovio i pomogao joj da sjedne na klupu. Sva se tresla, a onda su joj donijeli dijete. Tijekom sljedećih sat vremena dopuzalo je još ljudi: Hassova sestra Anita i ostali. Bilo ih je svih dobi. Do 23 sata uspjeli su pobjeći gotovo svi s popisa.
Tunel se punio vodom, ali jedan je mladić još čekao. Zvao se Claus i nadao se da će možda doći Inge, njegova žena. Inge su ulovili dok je pokušala pobjeći i poslali je u zatvor. U to vrijeme bila je trudna. Na NBC-ovoj snimci kamera je usmjerena na tunel. Odjednom iz tunela izlazi žena. Claus ju je povukao prema sebi, ali ona je nastavila dalje. Nije prepoznala svoga muža.
Izvukao ju je iz tunela, a onda je začuo još jedan zvuk. Bio je to dječačić star svega pet mjeseci, sav u bijelom. Claus ga je nježno uzeo u naručje. Bio je to njegov sin, rođen u komunističkom zatvoru. Na drugom kraju, na Istoku, Joachim je još uvijek bio u podrumu. Dvadeset i devet ljudi uspjelo je prijeći na Zapad. Voda mu je bila do koljena i znao je da mora krenuti.
"Toliko mi je toga u tom trenutku proletjelo glavom. Sve što smo prošli dok smo kopali tunel: poplave, električni šokovi, blato, žuljevi na našim rukama... Ali kada sam vidio sve one ljude kako prolaze, nisam mogao biti sretniji", rekao je.
BBC donosi informaciju i o tome gdje su i što danas rade protagonisti ove priče. Wolfdietera su nakon dvije godine pustili iz zatvora. Siegfried Uhse dobio je Stasijevu zlatnu medalju za otkrivanje operacije. Wolf Schroedter i Hasso Herschel kopali su i druge tunele, dok je Ellen napisala knjigu o svom iskustvu.
Glavni lik ove priče, Joakim, nekoliko godina nakon bijega zaljubio se u Eveline, prvu ženu koja je prošla kroz tunel. Njezin brak se raspao, a 10 godina nakon što ju je spasio, Joakim i Eveline su se vjenčali.
Na zidu njihovog stana nalaze se cipelice koje je Joakim nekoliko dana kasnije pronašao u tunelu. Tada nije znao da su pripadale Annett, Evelininoj kćerki. Tunel koji je Joachim izgradio u Zapadni Berlin nije doveo samo 29 izbjeglica. Doveo mu je i obitelj.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
Sve čekam kad će Kolinda ispuzati iz tunela a nje nema i nema. Bit će da je u krivi tunel ušla pa dopuzala do Amerike.
pročitao cijeli članak u nadi da ću pročitati "Kolinda" kad ono ništa......