Godine1989. nitko nije imao mobitel, nisu postojale društvene mreže preko kojih bi netko mobilizirao pristaše. Ali istočni Nijemci, kojima je već bila puna kapa komunizma, pokuljali su ulicama Leipziga unatoč izuzetnim ograničenjima osobnih sloboda u DDR-u.
"Nismo imali telefon kod kuće - nije nam bilo dopušteno, a i da nije bilo tako, oni bi ih u svakom slučaju prisluškivali", prisjeća se za BBC Katrin Hattenhauer, jedna od organizatorica tadašnjih demonstracija ponedjeljkom u Leipzigu, drugom gradu Istočne Njemačke po veličini.
Masovni prosvjed s upaljenim svijećama tog 9. listopada bio je prekretnica: 70.000 ljudi nahrupilo je u središte grada i prvi put se usudilo marširati pokraj sjedišta tajne policije Stasi koja je ulijevala strah. "Mi smo ljudi!", skandirali su, "Wir sind das Volk!" Oko 6000 naoružanih policajaca i agenata Stasija u civilu nadgledali su što se događa iz sporednih ulica, ali nisu reagirali, bili su neusporedivo malobrojniji.
Tog dana slomljen je stisak komunističke propagande kojim se kontroliralo ponašanje ljudi, ali ipak i istočni i zapadni Nijemci bili su iznenađeni kad je Berlinski zid srušen samo mjesec dana kasnije. U Istočnoj Njemačkoj frustracija i gnjev bili su prisutni već neko vrijeme i to je 1989. eskaliralo.
Milijuni Istočnih Nijemaca potajno su gledali šarene, kapitalističke zapadnonjemačke televizijske programe iako je to bilo ilegalno. Gledali su raskoš na Zapadu i bogatu ponudu robe široke potrošnje, a teško da su imali šanse da ikada tamo odu. U međuvremenu, DDR je bio siv, sav režimski i opterećen nestašicama.
Bijeg kroz Mađarsku
Protivnike režima špijunirao je i maltretirao Stasi, koji je ljudima znao i prekinuti studiranje, ograničavati im izbor karijere. Stari komunistički vođa 77-godišnji Erich Honecker odupirao se reformama, dok su susjedne Poljska i Mađarska prolazile kroz demokratske tranzicije.
Njihov "veliki brat" - Sovjetski Savez - vodio je reformator Mihail Gorbačov. Njegova politika Glasnosti, koju je Zapad izrazito ohrabrivao, dovela je do dopuštanja izražavanja neslaganja i primorala je sovjetske građane da se suoče s dugo skrivanim zločinima režima.
U Njemačkoj, i na istoku i na zapadu, skandiranje "Gorbi, Gorbi!" postalo je jako popularna parola, naorčito među istočnim Nijemcima, gladnih reformi u stilu Gorbačova.
U ljeto 1989. Mađarska je uklonila bodljikavu žicu s granice s kapitalističkom Austrijom, što je otvorilo rutu za bijeg Istočnih Nijemaca na Zapad. Mnogi su Istočni Nijemci tradicionalno odlazili na godišnji odmor u Mađarsku, jer drugdje nisu smjeli. Odjednom se egzodus pretvorio u poplavu ljudi.
Usto su tisuće tražile utočište u zapadnonjemačkoj ambasadi u Čehoslovačkoj, obitelji su se razdvajale. Mihail Gorbačov posjetio je Istočni Berlin na 40. obljetnicu DDR-a, 7. listopada, i pozvao Honeckera da pokrene reforme, rekavši da "život kažnjava one koji dođu prekasno".
DDR je tvrdila da se narod oslobodio kapitalističke eksploatacije, da je izgradnja komunizma značila sigurnost radnih mjesta, jeftino stanovanje i kolektivnu dobrobit. Zašto je baš Leipzig bio ključan za kolaps GDR-a? Nekoliko godina pastor Christoph Wonneberger vodio je "molitve za mir" svakog ponedjeljka u protestantskoj Crkvi Svetog Nikole, koja je postala siguran prostor za političke disidente.
Osamdesete su bile godina protesta protiv smještanja nuklearnih projektila u Europi. Američke rakete u zapadnoj Europi dovele su najvećih prosvjeda, ali je i Honecker tolerirao protivljenje malog istočnonjemačkog mirovnog pokreta protiv sovjetskih nuklearnih raketa u DDR-u.
"Crkva Sv. Nikole u Leipzigu bila je poznata kao slobodno mjesto. Znali smo da je Stasi prisutan u crkvi, ali naše aktivnosti nisu mogli zabraniti jer su to bile molitve za mir, a ne prosvjedi", kaže gospođa Hattenhauer, koja je u to vrijeme bila 20-godišnjakinja.
"Kolektivna solidarnost bila je sve jača, a puno nam je pomoglo i ljeto bježanja. Mnogi su nam se pridruživali jer su bili očajni, jer su ostali bez članova obitelji koji su pobjegli. Dakle, ljudi su tražili mjesto na kojem će si uzajamno moći otvoriti dušu, iznosili svoje priče, kako bi odlučili kako sada život treba ići dalje", rekla je za BBC.
Međunarodni sajam u Leipzigu, 4. rujna, pružio je rijetku priliku protukomunističkoj opoziciji: u grad je dopušten dolazak zapadnim novinarima. Hattenhauer i njeni kolege disidenti zato su za taj dan primijenili drugačiju strategiju.
Podvalili vijesti preko TV-a u Zapadnom Berlinu
"Morali smo ljude izvesti iz crkve, kako bismo postali vidljivi, kako bismo pokretu dali lice."
Ponijeli su transparente s parolama "sloboda okupljanja" i "za otvorenu zemlju sa slobodnim ljudima". Stasi ih je odmah rastjerao, ali je ključno bilo to što je zapadnonjemačka televizija snimila državnu brutalnost. Gledajući te slike, Istočni Nijemci su "mogli vidjeti da vladine laži o nama nisu istinite, nismo izgledali kao kontrarevolucionarni zločinci", rekla je.
Bivši disident Uwe Schwabe rekao je za BBC "da ljudi više nisu mogli trpjeti DDR zbog života sa stalnim lažima i propagandom".
"Stvarnost je bila takva da je Leipzig bio užasno zagađen, zrak je bio grozan, smrdio je."
On je dugo vodio ekološku kampanju u DDR-u. Glavni problem onečišćenja u Leipzigu bili su rudnici smeđeg ugljena. Do listopada 1989. postojalo je već mnogo različitih oporbenih skupina, a kako navodi bivša disidentkinja Kathrin Mahler Walther, pastor Wonneberger bio je ključni koordinator.
"Mnogi su shvatili da u DDR-u ne mogu postati slobodni novinari ili pravnici, pa su studirali teologiju kako bi bili slobodni od države, a među svećenicima je bilo i kritičara", rekao je Schwabe.
Ipak, aktivistički svećenici bili su mala manjina u protestantskoj crkvi u Leipzigu, samo šest od njih 50, rekao je Schwabe. A Katolička crkva je izbjegavala aktiviste. Pastor Wonneberger, gospođa Walther i drugi aktivisti stvorili su mrežu u Leipzigu kako bi demonstracije 9. listopada imale što veći utjecaj. Svi su počeli govoriti da se nešto doista mijenja.
No, mnogi prosvjednici su se bojali da će policija zapucati, jer je pokolj na Trgu Tiananmen bio svježa uspomena. Stariji član Politbiroa Egon Krenz javno je hvalio Tiananmen.
Zato okupljeno mnoštvo u Leipzigu i jest skandiralo "Bez nasilja!". Aktivisti su pozvali kolege prosvjednike da izbjegavaju svaku situaciju koja bi poslužila policiji kao povod da otvori paljbu.
"Na ulicama je bilo ljudi svih dobnih skupina, iako je puno starijih ljudi pokušalo spriječiti svoju djecu da odu", rekao je Schwabe.
Naknadno se otkrilo da su vlasti naredile bolnicama u Leipzigu da pripreme dodatne krevete i zalihe krvi. Te noći, Kathrin Walther nazvala je pastora Wonnebergera iz skrovišta u gradskoj protestantskoj reformiranoj crkvi i izvijestila ga o demonstracijama. Bio je u drugoj crkvi i odmah potom je dao telefonski intervju uživo zapadnonjemačkoj televiziji.
"Preko zapadnonjemačke televizije mogli smo razgovarati s ljudima iz GDR-a", objasnila je Walther.
Još dvojica aktivista - Aram Radomski i Siegbert Schefke - imali su TV kameru, ali im je trebalo sigurno mjesto za snimanje demonstracija. Walther ih je povezala s pastorom koji im je dopustio da se popnu uz toranj njegove crkve.
"Nisam se usudio snimiti to na ulici", rekao je BBC Schefke, disident iz Istočnog Berlinu iz 1989. godine, za BBC.
"Kasnije sam u hotelu upoznao [zapadnonjemačkog] novinara Der Spiegela, Ulricha Schwarza, i dao mu moju snimku koju je te večeri."
Mirni ustanak 70.000 ljudi emitiran je sljedećeg dana na zapadnonjemačkoj televiziji, što znači da su sve to vidjeli i oni u Istočnom Berlinu i šire. Protestni pokret bio je nezaustavljiv: tjedan dana kasnije više od 100.000 okupiralo je centar Leipziga, a protesti su se uskoro proširili na cijelu istočnu Njemačku.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
šteta sta se raspao komunizam u istočnom berlinu, bolje su zivjeli onda nego danas