Life
6233 prikaza

"Pobjegla sam od bijede i postala seksualno roblje"

Prostitucija
Thinkstock
Godinama su zatvorene u sobi pred sex-kamerom i imaju internetske klijente koji plaćaju po minuti gledanja

Sa trećeg kata stambenog bloka dvije su mlade žene kroz prozor izbacile zavezane plahte na koje je bio svezan i konopac. Izašle su kroz prozor i počele se spuštati. 

Kad su dotaknule asfalt, jurnule su prema kombiju koji ih je čekao. No, nisu još sigurne za svoju sudbinu. Obje su najprije bile žrtve sjevernokorejskih prevaranata, a sad i trgovaca ljudima. Nakon prelaska kineske granice isti ljudi koji su im pomogli da pobjegnu iz Sjeverne Koreje, a zovu se 'posrednici' u krijumčarskoj trgovini, vratili su ih u videoindustriju seksa kao 'sexcam' djevojke, koje pred web kamerama proizvode pornografski sadržaj nepoznatim internetskim kupcima. Mira posljednjih pet godina, i Jiyun posljednjih osam godina, bile su osuđene na život u stanu, piše BBC.

Napuštanje Sjeverne Koreje bez dopuštenja režima je ilegalno. Ipak, mnogi riskiraju svoje živote da bi pobjegli. U Južnoj Koreji postoji sigurno utočište, ali kopneni pojas između Sjeverne i Južne Koreje jako je militariziran i prepun mina - gotovo je nemoguće izravno pobjeći. minama - gotovo je nemoguće izravno kvariti. Umjesto toga, mnogi prebjezi moraju krenuti na sjever i pobjeći u Kinu. 

Jodie Carnall Dobra lova Tehno "Obogatila sam se snimajući seks videa na Snapchatu"

No, u Kini se sjevernokorejski prebjezi smatraju "ilegalnim imigrantima" i, ako ih vlasti uhvate, odmah ih vraćaju natrag. A kad ih vrate u domovinu, režim ih odmah trpa u zatvore i muči zbog 'izdaje domovine'. 

Mnogi su pobjegli sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je ozbiljna glad poznata pod nazivom "Ožujak patnji", u četiri godine - između 1994. i 1998. - odnijela nekoliko milijuna života..

No, otkako je Kim Jong-un došao na vlast u Sjevernoj Koreji 2011. godine, ukupan broj ljudi koji su svake godine pobjegli pao je za više od polovice. Ovaj pad pripisuje se pojačanoj kontroli na granici, a krijumčari povećavaju svoju cijenu za prelazak. Mira je pobjegla kad je imala samo 22 godine.

Rođena je u posljednjoj godini gladi i odrasla je kao nova generacija Sjevernokorejaca. Zahvaljujući rastućoj mreži crnog tržišta lokalno poznatog pod imenom Jangmadang, uspjeli su doći i do DVD-playera, kozmetike, lažne dizajnerske odjeće i USB-ova sa zabranjenim stranim filovima. 

Taj priljev strane robe pružio je uvid u vanjski svijet i motivirao mnoge da napuste zemlju. Mira je bila jedna od njih.

"Gledajući kineske filmove povjerovala sam da su tamo muškarci doista takvi i htjela sam se udati za Kineza i pokušavala nekoliko godina prijeći granicu."

Njezin otac, bivši vojnik i član stranke, bio je vrlo strog, čak bi je i povremeno tukao. Mira je htjela postati liječnica, ali joj je to zabranio otac, što ju je još više nagnalo na pokušaj bijega.

"Moj je otac bio član stranke i gušio me. Nije mi dopustio da gledam strane filmove, morala sam se buditi i ići spavati u točno određeno vrijeme, nisam imala vlastiti život." 

Zbog njezinog oca krijumčari joj nisu htjeli ni prići jer su se bojali da će ih prijaviti. Napokon, nakon četiri godine, našla je nekoga da joj pomogne. Poput mnogih prebjega, Mira nije imala dovoljno novca da izravno plati krijumčara. Umjesto toga, pristala je "prodati" se i odraditi dug. Mira je mislila da će raditi u restoranu. Ali bila je prevarena. Mira je bila na meti krijumčarskog lanca koji je regrutirao žene za seksualnu industriju.

Nakon što je prešla preko rijeke Tumen u Kinu, Mira je odvedena izravno u grad Yanji, gdje je predana korejsko-kineskom čovjeku kojeg je poznavala kao "direktora". Grad Yanji leži u srcu regije Yanbian. S velikom populacijom etničkih Korejaca, postala je prometno čvorište za trgovinu sa Sjevernom Korejom, kao i jedan od glavnih kineskih gradova u kojima se skrivaju sjevernokorejski prebjezi.

Dvije žene | Author: Thinkstock Thinkstock
Žene čine veliku većinu prebjega. No, bez pravnog statusa u Kini, oni su posebno ranjive za iskorištavanje. Neke se prodaju kao mlade, često u ruralna područja, neke su prisiljene na prostituciju ili, poput Mire, na seks-kameru.
Stigavši ​​u stan, od direktora je konačno saznala što će biti njezin novi posao. Uselila je 'mentorici' od koje je trebala naučiti posao.

"Nisam mogla vjerovati. Bilo je tako ponižavajuće. Kad sam se rasplakala, pitali su me jesam li plakala jer sam napustila dom." 

Sexcam stranica, i većina njezinih korisnika, bili su Južnokoreanci. Plaćali bi gledanje po minuti, pa su žene bile potaknute da zadrže pažnju muškaraca što je duže moguće. Kad god bi se Mira pokolebala ili pokazala strah, direktor bi joj zaprijetio da će je poslati natrag u Sjevernu Koreju.

"Svi moji članovi obitelji rade za vladu, a ja bih sramotila prezime ako se vratim. Radije bih nestala i umrla."

U stanu bi bilo i po devet djevojaka. ilo je do devet žena u stanu u bilo kojem trenutku. Kada je Mirina prva cimerica pobjegla s drugom djevojkom, Mira je poslana u drugu grupu djevojaka. Tako je upoznala Jiyun, koja je imala samo 16 godina kad je 2010. pobjegla. Njezini su se roditelji razveli kada je imala dvije godine, a njezina je obitelj pala u siromaštvo. Prestala je ići u školu s 11, kako bi mogla raditi, i konačno odlučila otići u Kinu na godinu dana da donese novac kući. Ali kao i Mira, također ju je prevario njezin krijumčar i nije joj rekao da će raditi sexcam. Kad je stigla u Yanji, direktor ju je pokušao vratiti u Sjevernu Koreju. Rekao je da je "previše tamna i ružna". Unatoč situaciji, Jiyun se nije htjela vratiti.

"To je vrsta posla koju najviše prezirem, ali riskirala sam svoj život kako bih došla u Kinu kako se ne bih vratila praznih ruku. Moj je san bio da nahranim djedove i bake prije nego što napuste ovaj svijet. Zato sam sve to podnosila."

Jiyun je naporno radila i vjerovala direktoru da će je nagraditi za dobar nastup. Držeći se obećanja da će moći kontaktirati svoju obitelj i poslati im novac, uskoro je prihodovala direktoru više novca nego ostale djevojke u kući.

Život u Sjevernoj Koreji Spas u bijegu Top News Prvi intervju najpoznatijeg bjegunca iz Sjeverne Koreje

"Mislila sam da ću biti prva djevojka koja će biti puštena iz ovog posla ako budem najbolja u kući."

Ponekad bi spavala samo četiri sata noću kako bi postigla dnevnu normu od oko 180 dolara. Ponekad bi čak i tješila Miru, govoreći joj da se ne buni, nego da pokuša razgovarati s direktorom. 

"Mislila sam da mu je doista stalo do mene. Ali u danima kad je moja zarada padala, izraz na njegovom licu bi se promijenio. On bi nam rekao da se ne trudimo i da ne radimo dovoljno."

Stan je strogo čuvala direktorova obitelj. Roditelji su spavali u dnevnoj sobi i zaključavali ulazna vrata. Direktor bi im nosio hranu, a njegov brat dolazio je svako jutro da isprazni smeće.

"Bilo je to gore od zatvora", kaže Jiyun.

Sjevernokorejskim djevojkama dopušteno je izlaziti jednom svakih šest mjeseci, ili ako su njihove zarade bile dovoljno visoke, jednom mjesečno. U tim rijetkim trenucima, i na frizuru. Ali čak i tada im nije bilo dopušteno razgovarati s nikim.

"Direktor je išao za nama kao ljubomorni ljubavnik jer se bojao da ćemo pobjeći", kaže Mira. "Htjela sam prošetati  ali nisam smjela. Nije nam bilo dopušteno razgovarati ni sa kim, čak ni kupiti bocu vode. Osjećala sam se kao budala."

Direktor bi jednu djevojku imenovao 'menadžericom' koja je djevojke držala na oku kad njega ne bi bilo. Obećao je Miri da će joj naći nekog dobrog supruga ako bude naporno radila.  A kad ga bi ga Jiyun zamolila da ju pusti, rekao joj je da će morati zaraditi 53.200 dolara kako bi platila put. Zatim joj je rekao da je ne može osloboditi jer ne može pronaći krijumčara koji bi ju vratio. Mira i Jiyun nikada nisu vidjele novac koji su zaradile. Direktor je u početku pristao dati im 30% profita, a to su trebale dobiti kad ih pusti. Ali su shvatile da nikada neće biti slobodne.

"O samoubojstvu nikad ne bih razmišljala, ali ovdje mi je palo na pamet da se predoziram ili skočim kroz prozor", kaže Jiyun. Godine su prolazile - pet za Miru i osam za Jiyun. A onda se nad Mirom sažalio jedan korisnik za kojeg je radila tri godine i pomogao joj da se poveže s pastorom Chun Kiwonom, koji je pomagao Sjevernokorejcima posljednjih 20 godina.

Klijent je također daljinski instalirao aplikaciju za razmjenu poruka na Mirino računalo, kako bi mogla komunicirati s pastorom. Pastor Chun Kiwon poznat je među sjevernokorejskim prebjezima. Sjevernokorejska državna televizija često ga napada, nazivajući ga "otmičarem" i "preljubnikom". Od osnivanja svoje kršćanske udruge Durihana 1999. godine, on procjenjuje da je pomogao oko 1.200 prebjega smjestiti na sigurno. Mjesečno dobiva dva ili tri zahtjeva za spašavanje, ali je Mirini i Jiyunin slučaj smatrao vrlo opasnim. Chun tvrdi kako je trgovina ženama koje su pobjegle iz zemlje, postala organizirana i da su u nju uključeni i vojnici koji čuvaju granicu.

Turističko razgledavanje Sjeverne Koreje Sjeverna Koreja Life Ostavljaju sve da bi pobjegli krvoločnom diktatoru

Lokalno stanovništvo koje živi u pograničnom području Kine ponekad naziva ovaj posao 'trgovinom svinjama'. Cijena za jednu ženu može biti od nekoliko stotina dolara do nekoliko tisuća. Iako je teško dobiti službenu statistiku, UN je izrazio zabrinutost zbog velikog broja prodanih sjevernokorejskih žena i jedna je od najgorih na svijetu. 

Tijekom mjesec dana, Chun je ostao u kontaktu s Mirom i Jiyunom na webu, predstavljajući se kao klijent. Tako su se djevojke mogle pretvarati da rade dok su planirale bijeg.

"Obično zatvoreni prebjezi ne znaju svoju lokaciju, no srećom za njih dvije, kroz prozor se vidio hotelski znak", kaže on, pa je preko Google maps odredio mjesto i poslao dobrovoljca iz organizacije da izvidi stan prije bijega.

Izlazak iz Kine opasan je za svakog prebjega. Većina želi otići u treću zemlju i u veleposlanstvo Južne Koreje, gdje će dobiti let za Južnu Koreju i azil. Ali putovanje po Kini bez osobne iskaznice je opasno.

"U prošlosti su se prebjezi mogli izvući putujući s lažnom osobnom iskaznicom. No, ovih dana dužnosnici nose elektronički uređaj koji može reći je li dokument stvaran ili ne", objašnjava Chun. Nakon što su pobjegli iz stana, Jiyun i Mira započeli su svoje dugo putovanje kroz Kinu uz pomoć volontera Durihane. Bez dokumenata nisu mogli riskirati da ih smjeste u hotel ili hostel, pa su bile prisiljeni spavati po vlakovima ili provoditi besane noći u restoranima.

Posljednjeg dana njihovog putovanja u Kini, nakon petosatnog uspona na planinu, napokon su prešle granicu i ušle u susjednu zemlju. Ruta i zemlja koju su unijeli ne mogu se imenovati. Dvanaest dana nakon što su pobjegle iz stana, Mira i Jiyun su se prvi put susrele s Chunom.

"Mislim da sam savršeno sigurna tek kada dobijem državljanstvo u Južnoj Koreji. Ali samo susret s pastorom Chunom učinio je da se osjećam sigurno. Plakala sam na pomisao da sam na slobodi", kaže Jiyun. Zajedno su putovali automobilom još 27 sati do najbližeg južnokorejskog veleposlanstva.

Posljednja etapa putovanja je najteža. 

"Prebjezi su često bolesni, a ponekad i slabi. To je paklena cesta kojom putuju oni koji traže spas."

Neposredno prije dolaska u veleposlanstvo, Mira se nervozno osmjehuje i kaže da bi najradije zaplakala. 

Sjevernokorejski brod Lovice na moru Top News Krijumčari: Kako sve ilegalno dovoze robu u Sjevernu Koreju

"Osjećam se kao da sam izašla iz pakla", kaže Jiyun. "Mnogi osjećaji naviru. Možda nikada više neću vidjeti svoju obitelj ako odem u Južnu Koreju. To nije bila moja namjera."

Sa pastorom su ušle u veleposlanstvo i Chun je izašao. Njegov posao bio je gotov. Djevojke će biti prebačene izravno u Južnu Koreju, gdje će ih nacionalna obavještajna služba podvrgnuti strogom postupku provjere kako bi bili sigurni da nisu špijunke. Potom će provesti do tri mjeseca u Hanawon centru za imigrante iz Sjeverne Koreje, gdje će biti podučene praktičnim vještinama kako bi se prilagodile svom novom životu u Južnoj Koreji.

Uče kako obaviti kupovinu namirnica, kako koristiti pametni telefon, uče se principima slobodnog tržišnog gospodarstva i dobivaju obuku za posao. Tada će postati službene građanke Južne Koreje.

"Želim učiti engleski ili kineski kako bih mogla postati turistički vodič", kaže Mira. 

"Želim živjeti normalnim životom, piti kavu u kafiću i razgovarati s prijateljima", kaže Jiyun. "Netko mi je jednom rekao da će kiša jednog dana prestati, ali za mene je sezona monsuna trajala tako dugo da sam zaboravila da sunce postoji."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.