Nećemo generalizirati, ali kad imaš 17, 18 godina, ako nisi izrazito talentiran ili talentirana za glazbu, slikanje ili već kakvu jasno definiranu umjetnost i vještinu, a spadaš u one koji do četvrtoga srednje nižu prosječno dobre ocjene i spremaju se za fakultet, najčešće, iako se vodiš kao odrasla osoba, nemaš blage veze što bi sa sobom u budućem životu.
Pojam studiranja, a kasnije i posla u tim je godinama još mutan i postaje jasniji ovisno o tome tko sjedi iza tebe zadnju godinu i koliko je kolega uvjerljiv pa raspolaže insajderskim informacijama o genijalnim brucošijadama na nekom od ponuđenih fakulteta.
To se uglavnom odnosi na one povodljivije u razredu, a bez specijalnih skilova. S druge strane, nećemo generalizirati, ali “pet nula” đacima je i u tom dobu života bitniji utjecaj roditelja, to su oni koji mogu birati što požele i često nemaju strogo usmjerene sklonosti, jednako će dobri biti za medicinu, pravo ili ekonomiju.
Najčešće tu nema posebne strasti, argumenti se, ugrubo, svode na obećanje budućih materijalnih bogatstava i prestiža u društvu.
U mojem bivšem razredu takozvane elitne zagrebačke gimazije, Križanićeve, nećemo generalizirati, ali češće su roditelji-liječnici bili razlog upisu na medicinu, nego jasno iskazivanje strasti prema spašavanju tuđih života.
Jednako tako, osim odvjetničkih serija tipa “Ally McBeal”, koje su u moje vrijeme bile izrazito popularne, ne sjećam se da je ikome tko se upisivao na Pravni fakultet motiv bio pravda u društvu ili borba za kvalitetnije zakonske okvire.
Ekonomija - pretpostavljam da ne smijem ni napisati nešto poput, trebalo bi upisati taj faks pa dobro vladati ekonomijom na državnoj ili makrorazini kako bi se postigao balans u gospodarstvu i kako bi svi u društvu imali dovoljno. Pretpostavljam da ekonomija ne služi tome, to je, doduše, moja mutna slika.
Nećemo generalizirati, ali na kraju bi u svakom gimnazijskom odjeljenju, nakon što bi se većina raspodijelila na pravo-ekonomiju- medicinu, ostalo nekoliko zanesenjaka koji su, na žalost svojih roditelja i bez ikakvog valjanog argumenta, odlučili upisati komparativnu književnost, filozofiju, etnologiju, indologiju, lingvistiku, fonetiku, sociologiju, turkologiju, povijest umjetnosti itd.
Iako je u Hrvatskoj tek nešto više od 17 posto visokoobrazovanih u društvu (žena više nego muškaraca), povremeno se i tema visokog školstva nametne kao važna, pa o njoj raspravljaju i oni sa i oni bez škole (što manje škole, to strastvenije).
Ovih dana posebno žustro raspravljali su o njoj zastupnici u Hrvatskom saboru (u sazivu u kojem je najmanji broj žena ikad) otkad je general legionar Glasnović studente Filozofskog fakulteta izvrijeđao po svim mogućim osnovama školskim govorom mržnje.
Tako prema njegovu uvjerenju studente Filozofskog fakulteta bije glas među domaćom i uvezenom tvrdom, klerikalnom desnicom da su domaći izdajnici, boljševički sotonisti, anarhisti itd.
Ono što bi bilo zanimljivo jest sagledati studente Filozofskog fakulteta u odnosu na studente ostalih spomenutih fakulteta (ne uzimajući u obzir fizičke značajke), njihove interese, navike i način borbe za autonomiju sveučilišta.
Naravno, nećemo generalizirati. Posljednji put kad je tema visokoobrazovnih institucija u Hrvatskoj jednakim intenzitetom užarila studije informativnih emisija, sjetit ćete se, to je bilo prije osam godina ztijekom afere Index.
Tada je otkriven čitav lanac korupcije na nekoliko fakulteta (Promet i Ekonomija su prednjačili, a zatim Pravo i Medicina – afera Anatomija), više desetaka sveučilišnih profesora je optuženo, neki su završili u pritvoru, a iza njih su ostale antologijske izjave tipa: “Tko nema da plati, neka uči”.
Po dobrom hrvatskom običaju većina optužnica je zbog raznih razloga srušena na Vrhovnom sudu i mnogi od optuženih nastavili su sveučilišnu karijeru. Ipak, postalo je javno ono o čemu se potajice pričalo - da na nekim fakultetima postoji cjenik za kupovinu ispita.
Dobivanje diplome na taj način najčešće je bio put do više funkcije u političkom životu, bez posebne strasti i stvarnog interesa u određenoj znanstvenoj disciplini.
Kao studentica Filozofskog fakulteta nikada nisam čula da je netko na njegovim odsjecima platio da prođe ispit.
Nećemo generalizirati i ne tvrdim da se tako nešto nikad nije dogodilo, ali iz nekog razloga i Uskok je tada smatrao da Filozofski fakultet nije dovoljno interesantan da bi bio obuhvaćen istragom.
Zaista, kad bolje razmislite, zašto bi netko platio da prođe ispit iz hermeneutike, ontologije ili suvremene američke književnosti?
Nećemo generalizirati, ali potpuno je logično, ako je netko već upisao klasičnu filologiju, i vrlo izvjesno da se ne nada sticanju neslućenog bogastva kao profesor mrtvih jezika.
Čini se da je ipak nešto drugo u pitanju. Nećemo generalizirati, ali usudila bih se reći, očito se radi o ljubavi i strasti - prema znanju, umjetničkom naslijeđu, prema želji za odgovorima na vječna pitanja ili temeljnom humanizmu koji leži u osnovi i suštini Filozofskog fakulteta.
Možda je baš u tome ključ borbe studenata i profesora za vlastiti fakultet. Možda baš zato što, nećemo generalizirati, većina brucoša Filozofskog koji na kraju steknu profesorska zvanja u samom startu odriče se materijalne koristi te studiraju iz ljubavi prema znanju i znatiželji prema vlastitoj prirodi.
Njima je fakultet prostor slobode i javno dobro za koje se treba brinuti i čuvati ga pa će ga teže iznajmiti Judith Reisman i sličnim šarlatanima, nego običnim građanima koji su dobrodošli na plenum.
Upravo zato će pružiti otpor jer većini njih fakultet je više od sredstva za postizanje individualnih ciljeva.
Već sad, u ranim dvadesetima, oni nemaju što izgubiti i najdulje od svih čuvaju ideale zbog kojih su na meti plaćenih ratnika, diplomiranih inženjera prometa koji su najbliže prometu vozili kamoin, magistrima kriminalistike koji su, kao u lošem vicu, ukrali diplomu na Kriminalističkom fakultetu.
I stvarno, nećemo generalizirati, ali možda u tim činjenicama leži stvaran otpor studenata Filozofskog fakulteta prema aranžmanima iz koristoljublja, otpor koji se na kraju nikad ne može zaista slomiti jer je stvarniji i čvršći od zastupničkog mjesta u Saboru, jer je širi od sitnih interesa, jer su, na kraju srednje i početku odraslog života, među prvima odlučili krenuti vlastitim putem.
