Poginuo na zidu: Misterij jedine osobe kojoj još ne znaju ime

Jednome nikada nisu doznali ime, a prošlo je već 54 godine. Od 1945. do 1988. četiri milijuna Nijemaca pobjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ogromna većina njih, oko 3,5 milijuna, naprosto je odšetala preko granice do 1961. godine. I to tako da su ljudi do 1952. prelazili granicu između dvije države skoro pa bilo gdje gdje nije bilo baš javno, a od te godine, kad se granica utvrđuje između ostalog i minskim poljima, jedino mjesto za bijeg postaje Istočno Berlin.

1961. DDR gradi Zid i te godine granicu je prešlo samo 8507 ljudi. Do kraja 60-ih broj prebjega preko Zida pao je na samo 2300 godišnje, tijekom 70-ih na 868 godišnje, a u 80-ima na samo 334 svake godine.

Pritom se često ginulo. Diljem cijele granice prema podacima zapadnonjemačkih službi, od 1945. ukupno je stradalo 916 ljudi. Što se Berlinskog zida tiče, od 13. kolovoza 1961. pobijeno je 239 bjegunaca.

FORTEPAN / Nagy Gyula/ CC BY-SA 3.0

U tom mnoštvu pobijenih jednoj osobi do danas se nije doznalo ime ili bilo što o njoj, osim da je bila riječ o muškarcu u dobi od oko 30 godina, da je bježao s istoka na zapad i, ironično, da ga nisu izrešetali istočnonjemački graničari, nego se tog 19. siječnja 1965. utopio u rijeci Spree.

Berlinski zid u to vrijeme postojao je tek tri i pol godine i, kao što će biti slučaj narednih četvrt stoljeća, naročito u četvrti Kreuzberg koja se nalazi u samom centru grada, ali je tada ležala uzduž samog Zida, cijena kvadrata stanova bila je niska. Iz razumljivih razloga. Tamo je stoga bilo jeftino i otvoriti poslovni prostor.

U jednom takvom poslovnom prostoru tog predvečerja, zapravo je već pao mrak, dva radnika tvrtke "Asphaltchemie" u Koepernicker Straße 13 začuli su zapomaganje iz rijeke, čovjeka koji je kroz zaleđenu rijeku, tamo gdje je ona činila granicu, plivao prema zapadnoberlinskoj obali. Izvještaj zapadnonjemačke policije u Berlinu od dana poslije navodi ovako:

"Kad su se obali približili između 15 i 20 metara, osoba ih je pozvala da priđu još bliže kako bi mu pomogli."

Zadnja žrtva zida Life Roditelji su čuli pucnjavu, nisu znali da im je sin ubijen

Problem je bio u tome što je rijeka cijelom svom širinom bila teritorij Istočne Njemačke. Pružiti ruku u rijeku značilo bi povrijediti teritorij susjedne države, i to usred Hladnog rata. "Oko 10 metara udaljen od zapadnoberlinske obale izbjeglica je naglo potonuo bez utjecaja nekoga sa strane, vjerojatno zbog posljedica pothlađivanja."

Izvještaj dalje navodi da su graničari s druge strane ubrzo shvatili što se dogodilo, da su ispalili po jednu crveni i žutu svjetleću raketu, te da su s tri čamca počeli pretraživati mjesto utapanja bjegunca iz DDR-a. Nije prošlo dugo i na mjesto tragedije došli su ronioci, također s istočne strane, ali niti oni nisu uspjeli ništa pronaći. Bio je mrak, bila je zima, usto još hladnoratovska granica na samo desetak metara... I odustali su. Puno godina poslije otkrit će se što se događalo s istočnonjemačke strane granice.

dr. avishai teicher/ CC BY- SA 4.0

Za sve pobijene i poginule u pokušaju bijega godinama su se prikupljali što detaljniji podaci o motivima, načinima bijega, opisu smrti, sve kako bi se održala uspomena na desetljeća postojanja Željezne zavjese, one koja je kroz Berlin prolazila sve do istočnih granica Jugoslavije.

S padom diktature Ericha Honeckera i njegove Partije u Istočnoj Njemačkoj, ubrzo se otkrilo da je te večeri dramu primijetio i jedan istočnonjemački pogranični vojnik, i to dok je bjegunac na Zapad još bio živ.

Vojnik je čuo njegovo zapomaganje, pokušavao je ručnom svjetiljkom osvijetliti površinu, ali mu nije pošlo za rukom. Zašto nije odmah pucao?

Pa naprosto zato što je velika većina i tih istočnonjemačkih vojnika bila dio sasvim normalnih građana, takvih da, ako su već i bili simpatizeri režima, a sva je prilika da velika većina itekako nije bila sretna u kakvim uvjetima živi, nisu bili previše voljni pucati osim ako bi baš morali, ako bi se plašili za vlastitu sudbinu.

Špijunska afera Life Život nogometaša uništen golom 12 minuta prije kraja

Tako nije pucao niti ovaj vojnik.

Na Zapadu sve do pada Zida nisu znali da su istočnonjemački istražitelji, zasigurno predvođeni službenicima Stasija, čim su stigli, na mjesto za koje su procijenili da je bjegunac iz DDR-a ušao u rijeku, doveli pse tragače. I uspjeli su.

Psi su našli točno mjesto gdje je ovaj ušao u rijeku, a onda su pronašli i točan put kojim je iz najizloženijih zgrada prošao do rijeke, gdje je puzao ispod zaštitne ograde, sve unazad do parkirališta u Mühlenstraße odakle je očito krenuo.

DF-ST-92-00211/ public domain

Pronašli su da je tamo iza sebe ostavio kofer s košuljom, praznom futrolom za naliv-pera i sendvič umotan u list novina tiskanih u Halleu u Istočnoj Njemačkoj 21. rujna 1964.

Osobni dokumenti ili bilo što što bi dalo naslutiti o kome je bila riječ? Baš ništa. I tako sve do 90-ih kad su zapadnonjemačke vlasti ponovo otvorile istragu, da bi je 1995. opet zatvorile bez ikakvih rezultata.

Tog ljeta, doduše, 1965. u Berlinu, na obalu Spreea 8. srpnja nasukalo se tijelo utopljenika za koje se posumnjalo da je riječ o tragično stradalom iz siječnja. No, do danas se to nije uspjelo niti potvrditi niti opovrgnuti.

Na obali rijeke Spree danas se nalazi spomen obilježje stradalima čija su imena napisana na bijelim križevima. Osim jednog. Za njega je ostavljen samo prazan okvir u obliku križa, bez imena.