U ljeto 1983. bio sam u Zapadnom Berlinu. Tijekom školskih praznika posjetio sam sestričinu, koja je godinama živjela i radila u tom gradu. Berlin je za mene, dijete iz Jugoslavije, predstavljao šokantno pozitivno iskustvo - prebogata metropola, potrošačka oaza, "izlog jeftinih slatkiša", grad je sa svih strana bio okružen zidom, koji ga je dijelio od Istočne Njemačke. Bio je to magnet za istočnjake, čiji je život bio očajan.
Zapadni Berlin bio je blještavi dragulj u moru sivila. Istočna Njemačka, DDR, bila je socijalistička republika, jedna od vojnih uzdanica ruskog "lagera", obrambenog sustava koji se zvao Varšavski ugovor ili Varšavski pakt. Zapadni Berlin bio je silno bogat, grad na steroidima. Istočni Berlin, glavni grad DDR-a, bio je leden i siv.
Zid sam doživio gotovo kao prirodnu činjenicu. Bio je golem, veći od 3,5 metara. Uza zid je bio prostor duljine nekoliko metara na kojem su bile postavljene različite prepreke - ježevi, bodljikava žica i slično. Međutim, najviše je zaprepaštavalo to što su na puno mjesta blizu zida, na ničijoj zemlji, bili grobovi.
Čuvari zida, vojnici DDR-a, imali su, kao filmski agent 007, "dozvolu za ubijanje". Tko god je pokušao pobjeći iz Istočne Njemačke u Saveznu Republiku Njemačku, mogao je slobodno biti ubijen. One koji su to doživjeli pokapali su odmah tu, na njihovu "stratištu". Nakon provjere identiteta, iznad njihova groba čuvari bi dignuli skroman bijeli križ na kojem su pisali pokojnikovo ime, prezime, godina rođenja i godina ubojstva. I to je bilo to.
Ti su humci bili opomena svima koji su razmišljali o bijegu. Čuvari su ovdje, kao u vesternima, doslovce, prvo pucali, a onda pitali za ime i prezime. Potvrđeno je da je prilikom bijega na zidu ubijeno ukupno 138 ljudi. Grobovi i prostor oko njih bili su vrlo uredni. U Njemačkoj je čak i smrt pedantna.
Willy Brandt zid je nazvao "Zidom srama"
Willy Brandt, čuveni socijaldemokratski kancelar Zapadne Njemačke, zid je nazvao "Zid srama". Istočna Njemačka, srce povijesne Njemačke, sa svojim povijesnim gradovima Dresdenom, Leipzigom, Jenom, Weimarom, bila je čudesna kombinacija najboljeg i najlošijeg što Nijemci mogu dati - ta je mala zemlja, s nekih 20 milijuna ljudi, u mnogim sportovima bila jedna od prvih sportskih velesila svijeta. Gimnastičari, plivači, klizači na ledu, atletičari... žarili su i palili planetom. U nogometu i košarci bili su razmjerno loši.
Zemlja je bila lijepa, ali siromašna. Nekoć središte uvaženih, preciznih industrija (satovi Karl Zeiss ili Lange & Sohne bili su svjetski čuveni), u socijalizmu je posve uništeno pa su, recimo, proizvodili Trabante i Wartburge, dok je Zapadna Njemačka već petnaestak godina poslije rata postala nova svjetska industrijska velesila.
Godine od 1950. do 1970. u povijesti svjetskoga gospodarstva poznate su kao "godine njemačkog ekonomskog čuda". Punih 20 godina Nijemci su bilježili rast - njima to polazi za rukom dulje nego nama s padom. I taj je silni uzlet, jasno, motivirao istočne Nijemce na bijeg.
Bio je to pravi stampedo: broj građana koji su iz Istočne Njemačke pobjegli u Zapadnu Njemačku bio je 187.000 u 1950.; 165.000 u 1951.; 182 tisuće u 1952. i 331.000 u 1953. godini. Samo u prvih pola godine pobjeglo je 226.000 ljudi. To je po jedan Split ili Rijeka na godinu.
Jedan od razloga naglog skoka broja prebjega 1953. godine bilo je Staljinovo predsmrtno mahnitanje - ruski je lider 1953. godine umro, ali je te i prethodne godine otpočeo novu seriju čistki. One su bile masovne i jezive. Ako bi bile naročito velike, kao ona 1938. godine, hvatale bi milijune ljudi. Čistke nisu kačile satelitske zemlje, ali sa Staljinom se nikad nije znalo.
Istočni Nijemci su se uplašili nove faze sovjetizacije pa su nagrnuli u bijeg. Sve do 1952. prelazak granice bio je relativno lak, no velike brojke prebjega počele su fatalno djelovati na njemačko društvo i gospodarstvo.
Ulbricht: Ako se ovaj bijeg nastavi, država propada
Jurij Andropov, sovjetski lider zadužen za odnose s komunističkim i radničkih strankama u socijalističkim zemljama, napisao je 28. kolovoza 1958. o 50 postotnom povećanju broja istočnonjemačke inteligencije među izbjeglicama. Andropov je izvijestio da je došlo do radikalne promjene - dok su istočnonjemački bjegunci ranije odlazili iz ekonomskih razloga, u svjedočenjima novih izbjeglica naznačeno je da su razlozi bili više politički nego materijalni. On je naveo kako je "bijeg inteligencije ušao u posebno kritičnu fazu".
Moskva je situaciju označila "nepodnošljivom" pa su između dva dijela jedne zemlje počele nicati prepreke - ograde od bodljikave žice i slične "fortifikacije". Granica između dva Berlina je, međutim, ostala otvorena ostavši jedinim - i kako se pokazalo, najvažnijim prijelazom Istočnih Nijemaca u slobodu.
Prvih godina ulovljeni bjegunci iz Istočnog u Zapadni Berlin strogo su kažnjavani, no bez fizičkih prepreka odlazak nije bilo moguće zaustaviti. Grad, pak, dugo nije bilo moguće fizički izolirati jer bi to onemogućilo željeznički promet. Tako je Berlin i dalje služio kao rupa za bijeg. To je vremenom prouzročilo strahovit odljev mozgova. Istočnonjemački intelektualci masovno su bježali na Zapad dovevši zemlju u stanje paralize. Odlazili su najbolje obrazovani i najsposobniji. Inženjeri, tehničari, liječnici, učitelji... bili su desetkovani.
Zapis telefonskog razgovora između Nikite Hruščova i šefa njemačke države Waltera Ulbrichta iz 1. kolovoza 1961. pokazuje da je Hruščov dao inicijativu za gradnju zida. Neki drugi izvori navode da je Hruščov u početku bio oprezan u nakanama oko gradnje zida bojeći se negativne reakcije Zapada. No Ulbricht ga je uvjerio kako će bez te prepreke samo postojanje istočnonjemačke socijalističke države doći pod znak pitanja.
Vodstva Njemačke Demokratske Republike i SSSR-a tada su se dogovorila da se između dva Berlina podigne zid koji će fizički spriječiti bjegunce, a one koje se ne odgovori od bijega likvidirati. Bez najave, 1961. godine istočnonjemački vojnici najprije su postavili žičane barijere koje su spriječile kretanje automobila između pojedinih zona grada. Vojnicima je istodobno naređeno da pucaju na sve one koji pokušaju prijeći u drugi sektor. Ta barijera je potom zamijenjena zidom i pojačana minskim poljima. Mnoge obitelji ostale su zauvijek razdvojene.
Gradnja zida počela je u posvemašnjoj tajnosti
Gradnja zida počela je 13. kolovoza 1961. godine.
Zid je dobio naziv "antifašistički" jer su vlasti Istočne Njemačke htjele naglasiti kako Zapadna Njemačka nije do kraja denacificirana.
Već 1962. vlasti rade na drugoj paralelnoj ogradi tako da su kuće koje su bile između srušene i stanovnici preseljeni. Ova ničija zemlja između dva zida nazivala se staza smrti. Bila je posuta pijeskom zbog lakšeg uočavanja tragova bjegunaca. Zid je imao četiri generacije. Ona posljednja je bila "savršena" - 3,6 metara visoka i 1,2 metra široka. Vrh zida je bio obložen glatkim cijevima da se ne može lako preskočiti. Bio je ojačan žičanom ogradom, rovovima sa 116 tornjeva i 20 bunkera. Između 1961. i 1989. godine zid je spriječio gotovo sve pokušaje bijega. U tom razdoblju je oko 5000 ljudi pokušalo pobjeći preko zida. Procjenjuje se da je pri takvim pokušajima broj poginulih bio veći od 100.
Neki od bjegunaca postali su čuveni - prvi je bio Konrad Schumann koji je već 15. kolovoza 1961. preskočio prepreke u fazi gradnje zida i dospio na slobodu pa mu je na tom mjestu nakon pada zida podignut spomenik.
Mladi 19-godišnji Schumann zaletio se preko prepreka na uglu Ruppiner Straße i Bernauer Straße dok je zid bio u trećem danu gradnje. U to vrijeme postojala je samo niska bodljikava žičana ograda. S druge strane Zapadni Nijemci uzvikivali su mu: “Komm ‘ruber!” (“Dođi!”), a policijski automobil se zaustavio čekajući na njega. Schumann je preskočio bodljikavu žičanu ogradu te je odmah odvezen s mjesta događaja od strane zapadnoberlinske policije.
Zapadnonjemački fotograf Petar Leibing fotografirao je Schumannov bijeg. Njegova slika postala je kultni prizor iz Hladnog rata. Schumann se nastanio u Bavarskoj, no pad zida nije dočekao - izvršio je samoubojstvo.
Dana 22. kolovoza 1961. godine Udo Siekmann bio je prva žrtva Berlinskog zida. Istočni Nijemci su koristili najmaštovitije načine bijega - neki su kopali duge tunele ispod zida, drugi su pokušavali prebjeći zmajevima ili balonima čekajući povoljne vjetrove i vrući zrak za balon. Drugi su se, dok je zid bio u gradnji, pokušavali zaletjeti sportskim automobilima u punoj brzini preko prepreka. Volja za slobodom bila je jača od svih prepreka. Ipak, komunisti su zidom broj iseljenih smanjili s 2,5 milijuna (1949. - 1962.) na 5000 (1962. - 1989).
Zid je srušen zbog zabune do koje je došlo u komunikaciji između političara. Jedan od novih propisa omogućavao je, u vrijeme otopljavanja odnosa između Istoka i Zapada, da Nijemci iz istočnog Berlina dobiju vize kojima će putovati u zapadni Berlin. Međutim, na konferenciji za novinare neupućeni političar je pogreškom izjavio da će svi moći prijeći na drugu stranu, i to praktički iste sekunde. Zbog pogrešnog tumačenja desetine Nijemaca krenule su prema zidu. Nitko ih nije mogao zaustaviti pa ni vojska koja nije željela upotrebljavati silu.
To se dogodilo 9. studenog 1989. godine, a do ujedinjenja Njemačke došlo je 3. studenog 1990. godine.
Danas je ostao samo mali dio zida koji obilaze milijuni turista. Tko god je imao priliku uzeti sebi komadić te čudne građevine, dugačke više od 155 kilometara, to je učinio, pa danas ima vrijedan suvenir, spomenik vremenima koja se, nadajmo se, nikad više neće vratiti.
Oni grobovi ispod zida koje sam vidio kao dijete strašno su upozorenje na to kamo sve mogu odvesti fanatične ideologije.
