Pred vratima sam pala na pod i nastavila plakati jer sam shvatila da je to kraj i da više nema šanse da se vratim. Za njih nisam bila dovoljno dobra bez obzira jesam li se ponašala kako su htjeli ili sam bila svojeglava. Došla je socijalna radnica i rekla mi je da sad idem u udomiteljsku obitelj u Varaždin. Iako mi je ta pomisao bila teška, pomirila sam se sa sudbinom", objašnjava Bruna.
U tom se času, priča ona, osjećala apsolutno napuštenom od svih. Roditelji s njom više nisu htjeli imati nikakve veze, jedna sestra bila je u umobolnici, a druga je završavala školu i smatrala da si je sama kriva za sve
"Osjećala sam se potpuno odbačeno i bezvrijedno. U tom košmaru dan prije odlaska u Varaždin javlja mi se socijalna radnica i govori da im se javila moja pedagoginja iz osnovne škole koja se bavi udomiteljstvom te da bi me ona uzela k sebi. Imala sam 15 godina. Bila sam preplavljena negativnim emocijama zbog svega što mi se događalo. Mislila sam da nikad prema nikome više neću osjećati nešto lijepo, pa ni prema pedagoginji. Zato sam na par dana opet pobjegla iz Dugava i boravila kod prijateljice. U tom razdoblju emocije su se smirile i mogla sam razmišljati o svemu. Zaključila sam da mi je pedagoginja nova prilika za normalan i drugačiji život te da ne želim propustiti tu priliku. Odlučila sam se vratiti i otići kod nje. U međuvremenu sam pala prvi razred u srednjoj, no uspjela sam ponoviti godinu. Krenula sam u drugi razred i činilo se da će stvari krenuti u nekom boljem smjeru", prepričala je svoja nadanja i želje.
No idila nije dugo potrajala. Udomiteljica je, priča Bruna, nakon nekog vremena pokazala drugačije lice od onog koje joj je na prvi pogled djelovalo simpatično.
"Uz mene imala je još troje udomljene djece, dva dječaka malo mlađa od mene i djevojčicu od šest godina. Prema svima nama bila je stroga i zahtjevna, počela je prigovarati oko sitnica, a uskoro su počeli i verbalni sukobi. Ona je imala uvid u moj cijeli spis te je znala za stvari o meni i mojoj prošlosti o kojima čak ni ja nisam imala pojma. Počela mi je govoriti da sam ja kriva za raspad moje obitelji, da su me roditelji ostavili kod nje da me se riješe. Govorila mi je da sam smeće", opet je zastala Bruna. Iako u početku nije bježala i trudila se slijediti sve zahtjeve udomiteljice, pred kraj kaže da zbog svađa i stalne napetosti više nije mogla izdržati u toj kući. Počela je izlaziti s vršnjacima, a tad je prvi put okusila alkohol.
"Počela sam piti. Ne znam zašto. Svi smo to radili. Možda sam mislila da će mi tako biti lakše. Nemam pojma. Shvatila sam da je ona to radila samo zbog novaca. Da me nitko nikad nije htio. Da nikoga nije ni briga. I tako sam jedne večeri došla doma u alkoholiziranom stanju. Posvađala sam se s udomiteljicom i otišla spavati. Dok sam spavala, ona je zvala Hitnu i odvezli su me u Kukuljevićevu. Tek sam tad vidjela koji je horor proživljavala moja sestra. Tad sam imala 16 godina", priča ona bez srama i skrivanja mučnih detalja.
U međuvremenu se njezina obitelj raspala. Sestru su joj selili po psihijatrijskim ustanovama, pa je prošla Vrapče, Lopaču, više udomiteljskih obitelji i na kraju su je zadržali u Centru za odgoj i obrazovanje u Zagorju. Roditelji su zaključili da više ne mogu živjeti zajedno, pa je otac s drugom sestrom otišao od majke i zajedno su živjeli u drugom stanu. Majka je ostala sama, i dalje ne želeći kontakt sa svojom posvojenom djecom.
"Tata mi se u tom razdoblju javio. Posjećivao me, razgovarali smo o svemu. U Kukuljevićevoj sam provela mjesec i pol. Socijalna radnica tada je rekla da me šalju u Školu za odgoj i obrazovanje u Pulu. Tu sam izgubila i drugu godinu u školi, opet sam pala razred. Bilo mi je svejedno i pristala sam na sve. Unazad tih nekoliko godina po ustanovama su me tretirali kao da sam zadnji otpadak društva, nisu se libili govoriti mi da sam smeće i meni je iskreno postalo svejedno. Odlučila sam da ću onda postati smeće. Otišla sam u Pulu. Ondje sam provela sljedećih pet mjeseci", razotkriva dalje Bruna žrvanj sustava koji ju je jednostavno progutao.
Došavši u Pulu, ostala je posve zatečena.
"Tamo uglavnom smještaju djecu koja su sudski slučajevi i u najmanju ruku već sad kriminalci. Ondje su zbog tučnjava, razbojništva, narkomanije. Ja nisam bila ništa od toga, no kako bih se uklopila počela sam se ponašati kao i oni. Počela sam krasti po dućanima da se uklopim. Svaki nedozvoljeni izlazak tretirao se kao bijeg. U međuvremenu sam završila tečaj za pomoćnu kuharicu. Odgajatelji su bili apsolutno nepristupačni i sve što su radili za njih je bio samo posao. Nitko od nas tamo nije za njih bio osoba s osjećajima. Tijekom cijelog tog razdoblja u sustavu nikad nisam dobila psihološku pomoć. Nitko me nikad nije pitao zašto se zapravo ponašam tako kako sam se ponašala", ustvrdila je ona.
U tom razdoblju imala je 17 godina i čvrstu želju za slobodom. Kaže kako je ustrajala u tome da što prije želi pronaći posao, no odgajatelji u Puli nisu je shvaćali ozbiljno.
"Nisam to više mogla trpjeli. Zato sam s prijateljicom iz Pule pobjegla u Zagreb na nekoliko dana. Cijelu svoju priču ispričala sam Ministarstvu za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku, a obratila sam se i pravobraniteljici za djecu. Policija me u Zagrebu uhvatila i smjestili su me u Dugave. Ministarstvo je tad reagiralo na moju molbu i zatražili su da me se smjesti što hitnije u neki drugi dom. Imala sam još pet mjeseci do punoljetnosti, no moja socijalna radnica je odlučila da moram ići u Odgojni dom u Bedekovčini. Ondje sam ostala do punoljetnosti", objašnjava Bruna.
Tad je upoznala dečka, zaljubila i s njim i danas živi. Pronašla je posao u trgovačkom lancu.
"Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Zadovoljna sam, to je ono što sam htjela. Ne znam gdje će me budućnost odvesti i što ću raditi, ali konačno živim svoj život i o njemu odlučujem sama. Emocionalno sam puno postigla. Iako me iznutra itekako boli na pomisao o svemu što mi se događalo i mislim da će to cijelog života ostati uz mene, konačno sam sretna. Nemam problema sa zakonom, ne pijem, ne drogiram se, uzorna sam radnica, nemam problema u ponašanju i imam posve običan, normalan život kakav sam oduvijek željela", kazala je.
S tatom se nije čula od izlaska iz Pule, a s mamom nije uspjela ostvariti nikakav kontakt.
"Zvala sam je više puta, čak sam bila i do stana, zvonila sam joj na vrata ali nije htjela otvoriti. Uspjela sam je dobiti na telefon kad sam bježala iz Pule za Zagreb i tad mi je rekla da sa mnom više nema o čemu razgovarati, a da bi joj susret sa mnom bio previše bolan i zaklopila mi je slušalicu. Moje 'volim te' njoj ništa ne znači i svjesna sam da ona ne voli mene, ali ona je bez obzira na sve moja mama, jedina koju sam u životu imala. Voljela bih da opet budemo u kontaktu i da zna koliko je volim", kazala je u pola glasa.
Starija sestra također živi s dečkom, ali nisu uspjele izgladiti odnose, dok je druga sestra institucionalizirana i posjećuje ju. Čekaju da napuni 21 godinu, kad će ići na procjenu poslovne sposobnosti. Ovisno o nalazu, ostaje u instituciji ili će je pustiti. Što će dalje, ne znaju. Gdje misli da je sve sustav pogriješio u njezinom slučaju?
"U nebrojenim situacijama. Kako je moja mama mogla dijete od 14 godina ostaviti u domu i praktički me se odreći? U mojem ponašanju bilo je grešaka i to ne skrivam, ali nikada nisam bila kriminalac. Ništa joj ružno nisam napravila da sam zaslužila sve ovo. Sustav s druge strane uopće nije briga. Za njih smo svi isti beznadni slučajevi, svi smo smeće, tako nam se obraćaju i tako nas nazivaju. Nema topline, razumijevanja, a kamoli ljudskosti. Dojam koji sam stekla je da većina odgajatelja, pedagoga, psihologa i ostalih stručnjaka u timu koji rade s djecom na posao dolaze samo zaraditi svoju plaću. Socijalni radnici su posebna kategorija. Kad u medijima čitam njihove priče o tome kako se vode isključivo najboljim interesom djece, moram se pitati gdje je u cijeloj mojoj priči bio moj najbolji interes. Ja sam se izvukla, ali jako mi je žao što je moja sestra još u instituciji. Nadam se da će uskoro i za nju krenuti na bolje", zaključila je Bruna.
Razgovarali smo vrlo kratko i s Bruninim posvojiteljima, koji su kazali da ne žele sudjelovati u reportaži niti uopće razgovarati o Bruni. Iz Centra za socijalnu skrb odgovorili su kako je odredbama Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/15) propisano da je u postupku zasnivanja posvojenja javnost isključena, a svi sudionici postupka su dužni poštovati pravo na zaštitu osobnih podataka.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hvala puno svima na komentarima. Postoji jos puno detalja kojih se nisam ni mogla sjetiti zbog trauma koje sam prozivjela. Sve je to ostavilo oziljak koji cu nosit zauvijek sa sobom,ali naucila sam cijenit stvari koje stvarno vrijede i veselit ... prikaži još! se i radovat stvarima koje prije nisam primjecivala zbog svega sto mi se dogadalo. Drago mi je da u cijeloj toj prici i djelu mog zivota nisam izgubila sebe. Znam tko sam i koliko vrijedim.
ni u azilu za životinje se ljudi tako ne ponašaju prema psima,socijalna,odgojitelji ,psiholozi u domovima i odgajatelji dobro sakrivaju svoje prljave radnje prema djeci koja nisu u te domove i kod udomitelja došla svojom voljom,odvratni su ,bez srca ,osječaja i ... prikaži još! ljubavi prema toj djeci ,dat će bog da nihova djeca dožive takovu kalvariju kroz koju prolaze ta djeca napuštena od svoje vlastite obitelji i od sustava koji je pod okriljem države ,gade mi se ,fuj,fuj....
Eto ti ljudi. Što je sve jedan čovjek spreman napravit drugome, ni najgora životinja ne bi napravila drugoj. Uopće ne razumijem ljude koji su radi svojih ciljeva spremni žrtvovati druge osobe. Ja ne bi mogao ni psa izbacit na ulicu, ... prikaži još!cu, a kamoli čovjeka. Pa zar ih nije Boga strah? Ovaj svijet je otišao k vragu.