Fotograf Alvaro Cerezo, poznat kao istraživač koji prikuplja zanimljive priče iz divljina diljem svijeta, u svojem najnovijem dokumentarcu opisao je nevjerojatan život Ho Van Langa, 44-godišnjeg Vijetnamca koji donedavno nije znao za život izvan džungle. Njegov otac Ho Van Thanh imao je 41 godinu i bio je vijetnamski vojnik kad je 1972. jedna bomba američke vojske pobila njegovu suprugu i njihovo dvoje djece. Otac je bio u totalnom šoku, a nije da ga se ne može razumjeti, zgrabio je preživjelog sina i pobjegao s njim u džunglu. Četverogodišnji dječarac i njegov otac jeli su voće, naučili su hvatati manje životinje brže nego što nekom drugom treba da ih izgugla, skupljali su med, imali svoje izvore, gradili svoje kolibe.
Cerezo, koji je za slučaj čuo u studenom 2015., objasnio je da je Ho Van Thanh uslijed šoka razvio strašan PTSP i snažnu fobiju od civilizacije. "Otac i danas pati od fobije i ne vjeruje da je Vijetnamski rat gotov", objasnio je Cerezo za Washington Post. Ostalo je, međutim, nejasno kako su mještani obližnjeg sela uopće otkrili oca i sina nakon više od četiri desetljeća života u džungli. IB Times je otkrio da je užasnu eksploziju iz 1972. preživio još jedan Thanhov sin, a da otac o tome nije imao pojma. "Otac i sin bježali su kad god bi naišli na ljude. Priče o dvojici čudnih ljudi stale su se širiti i prije nekih desetak godina Ho Van Tri, preživjeli sin, doznao je za njih i stao ih tražiti.
Tri godine trebalo mu je da pronađe svog oca i svog brata. Da bi potom potrošio još godine na uspostavljanje veze s bratom i uvjeravanje oca da se vrate u civilizaciju", zabilježila je IB Timesova Hannah Osborne. Konačno, tek 2013., otac je naglo onemoćao pod teretom tad već 82 godine starosti, stao je propadati fizički i psihički i Tri je napokon mogao organizirati spašavanje oca i brata iz divljine. Langu je prva godina u civilizaciji bila jako teška, jer se morao othrvati svoj sili virusa i bakterija. Ali je nastavilo jako dobro. "Lang je proveo svoj cijeli život u džungli i njegov je mozak poput bebe", kazao je njegov brat. "Nije znao vijetnamski jezik, nema osjećaj za vrijeme osim ako prati sunce i bori se shvatiti koncept električne energije.
Ovaj svijet on smatra bučnim, ali mu se svidjela vožnja automobilom još od prvog puta kad smo ga po otkriću vozili u bolnicu. I jako voli vidjeti kad se životinje druže s ljudima", otkrio je Tri o svom bratu. U džungli su, naime, životinje uvijek bježale od njega. Lang je, doduše, u divljini morao loviti životinje, i to je činio opako dobro – majmuni, gušteri, zmije, žabe, štakori, sve je to bio dio menija. Lang je danas kao 44-godišnjak apsolutno neiskvaren čovjek. "On je doslovno dijete. Ne razlikuje dobro od zla. Da mu kažem da nekoga istuče, on bi to učinio žestoko. Da mu kažem da nekoga ubode nože, on bi to učinio tako da bi taj mogao umrijeti. Ali tako divnu osobu poput njega nikad ranije nisam upoznao", ispričao je Tri o svom bratu.
Cerez je također rekao da tako miroljubivo ljudsko biće poput Langa u životu nije vidio. I zapravo svi koji ga upoznaju vole Landa. Langov i Triov otac, u međuvremenu, nije tako dobro. Stalno je u bolnici zbog niza problema svojih 85 godina, a usto nikako mu se ne može objasniti da rat više ne traje. Zatočenik je svoje fobije i dane provodi sklupčan u kutu bolničke sobe, misleći samo na to kako će se jednom opet vratiti u sigurnost džungle. Cerezo je, pak, zamolio Langa da mu pokaže mjesto na kojem je živio u džungli. "Imao sam na umu da mi opiše tehnike preživljavanja. On je odmah radosno pristao, ali, kad smo tamo stigli, shvatio sam da imam posla s jednom od najčudesnijih osoba koje sam upoznao.
Zbog tog i drugih razloga, naprosto sam napustio plan o snimanju tehnika preživljavanja, opustio se i jednostavno uživao u društvu s njim usred prirode", pričao je poslije Cerezo. Posuđe i alat prvih su godina otac i sin radili od aluminija zaostalog iz rata i dijelova granata. Zapravo ih nikad niti ne bi otkrili da ljudi nisu stali uništavati šumu, a oni se pred time morali povlačiti sve dublje u džunglu. Kad se napokon našao u civilizaciji, bio je oduševljen električnim svjetlom koje je svijetlilo cijelu noć. TV ga nije iznenadio jer mu je otac o tome već bio pričao i bilo mu je odmah jasno da ti mali ljudi zapravo nisu u toj kutiji.
Lang, kaže, ima nekakvu ideju o postojanju boga, ali je za Mjesec uvjeren da ga je izgradio čovjek i da svake noći visi na nebu na nekoj uzici. Svjestan je svoje smrtnosti, ali tu temu izbjegava. Seksualni nagoni su ga savršeno zaobišli, jer mu otac to nije ni spominjao. Otac i sin u džungli baš nikada nisu bili ozbiljnije bolesni. A unatoč svemu tome, Lang je sretan i danas u novom životu. On voli ljude, a čini se da je i svima oko njega neopisivo lako voljeti njega.
