Nakon bilo kojeg groznog zločina ljudi se pitaju kako ga je netko mogao učiniti. No ako je kriminalac odgovoran za zlodjelo bio psihopat, nije teško odgovoriti na prethodno pitanje.
Naime psihopati ne osjećaju empatiju ili krivicu. Tako da umjesto da se postavi pitanje kako mogu učiniti loše stvari koje čine, bolje bi bilo pitati kad su ih počeli raditi.
Psihopati su, za početak, patološki lažljivci, manipulatori i šarmeri. Oni ne pokazuju niti osjećaju ikakvu krivicu za svoje ponašanje. što znači i da ne prihvaćaju odgovornost za svoje akcije. Oni su impulzivni, te traže konstantnu stimulaciju. Mnogi su izazito nasilni i traže zadovoljenje sadističkih poriva.
FBI ih proziva predatorima, a mogu se naći diljem svijeta, među svim rasama, iako su većinom muškog spola.
Prema nekolicini istraživanja, oko jedan posto svih muškaraca u SAD-u su vjerojatno psihopati, a najčešće prve znakove svoje osobnosti pokazuju u vrlo ranoj dobi. Nužno je znati da su ti znakovi ključni, iako ne postoji lijek za psihopatiju.
Bilo koji oblik terapije mora biti pažljivo strukturiran i praćen, posebno u slučajevima kriminalnih psihopata, budući da su oni opremljeni umijećem i motivacijom da se ponašaju više kao predatori od drugih pacijenata. Oni vrlo lako mogu uočiti slabosti svojih terapeuta i odglumiti poboljšanje kako bi skratili tretmane.
Psihopati neće sami potražiti stručnu pomoć, tvrdi Robert Hare koji je više od 40 godina proučavao psihopatiju, te je čak razvio ljestvicu uz pomoć koje može izmjeriti koliki je netko psihopat. On je ujedno i objasnio da psihopati, koji ne trpe nikakvu psihološku ili fizičku bol, ne vjeruju da nešto s njima nije u redu i da ih se treba 'popraviti' tj. izliječiti.
Kakvu terapiju uopće može dobiti psihopat?
"Možete ih pokušati trenirati da počnu osjećati emocije", rekao je Hare, ali i dodao da je to kao da pokušavate trenirati mačku da bude miš. "Niti jedan od programa zasad ne djeluje kao da funkcionira, osim onih koji mijenjaju bihevioralne probleme. Možete ih navesti da se gledaju na drugi način ili da razviju prosvjetljujuće zanimanje za sebe", dalje je pojasnio Hare, iako je, da biste to mogli učiniti, potrebna jako rana detekcija problema.
Naime povratkom u djetinjstvo bilo kojeg psihopate zločinca, otkrit ćete brojne znakove problematičnosti. Obično su prvi znakovi na koje treba obratiti pozornost okrutnost prema životinjama ili potpuni nedostatak pažnje prema drugoj djeci (što čak može prerasti u to da mali psihopat druge zadirkuje ili ozljeđuje).
To su slučajevi u kojima ponašanje ne možete otpisati kao uobičajeno dječje suparništvo, nego ono vidljivo odudara od normalnog. I premda se djecu ne proziva psihopatima, ovi znakovi mogu ukazivati na mogućnost razvoja psihopatske osobnosti.
Tijekom odrastanja, postat će sve očitije da se ne radi o običnoj dječjoj svojeglavosti i sebičnosti, te će roditelji (kao i pedagozi i učitelji) morati uočiti da je ovo dijete drugačije od drugih. A psihijatri s kojima će raditi, postavit će dijagnozu tek nakon niza dugih intervjua i proučavanja djetetove interakcije s drugima.
U postavljanju dijagnoze može pomoći i funkcionalna magnetska rezonancija, koja je pokazala neke funkcionalne različitosti kod psihopatskog mozga, i to u frontalnom korteksu i limbičkom sustavu.
Treba uza sve navedeno zapamtiti i da je psihopatija nasljedno stanje, tvrdi J. Reid Meloy, forenzički psiholog i autor knjige 'The Psychopathic Mind', koji tvrdi da što je osoba teži psihopat, to je veća šansa da će se poremećaj proširiti i na buduće generacije. Hare se suglasio s tim: "Uključeni su genetski čimbenici. Postoje brojni dokazi koji ukazuju na to da je psihopatija rezultat interakcije genetike s okruženjem".
Jedino što se pokazalo imalo učinkovitim dosad jest rana intervencija. Nužna je intenzivna, redovita, dugotrajna intervencija koja uključuje i roditelje i učitelje. Programi koriste različite terapije i metode, a s obzirom da ova djeca obično ne osjećaju strah i tjeskobu, na njihovo ponašanje se ne može utjecati uvođenjem discipline nego pozitivnim uvjeravanjem i programima koji se baziraju na procesu nagrađivanja.
Koliko god nekom teško bilo priznati da mu je dijete psihopat, njemu će učiniti dobro ako potraži stručnu pomoć čim prije. Važno je također istaknuti da nisu svi psihopati kriminalci, nego mnogi završe kao uspješni poslovni ljudi ili pak u vladi, znanosti ili medijima, piše CNN i naglašava da oni koji nisu kriminalci većinom tek iskorištavaju ljude.
Možda ako bi potencijalni psihopati u mladoj dobi naučili kako mogu dobiti što žele unutar zakona i društvenih očekivanja, velik broj njih bi mogao živjeti produktivnim i zadovoljavajućim životom.
