Posljednji udar istražnih tijela i pravosuđa na Zdravka Mamića, njegovu obitelj i njegove poslove bio je snažniji i eksplozivniji od prvog. Čini se da od 18. studenoga za Mamiće ništa u poslu, nogometu i životu više neće biti kao prije.
No, je li on to mogao predvidjeti? Je li se mogao od toga obraniti? I je li osjećao trunku straha od progona? O svemu, pa čak i terorizmu, prije dvije godine je gotovo proročanski govorio za Express...
O DEMOKRACIJI
Ona je samo teoretski dobro uređenje, ali to je put u anarhiju. Demokracija je, pa kao svi možemo raditi što hoćemo. E, ne možeš raditi što hoćeš! Zato nam i jest tako po ulicama i trgovima. Zbog toga je opljačkan cijeli svijet, imamo Wall Street, slom svjetskih banaka... To je demokracija. Sve se to može preslikati na obitelj: prije je muž radio kako bi se žena brinula za djecu i držala tri kuta kuće. A sad imamo ravnopravnost.
O RAVNOPRAVNOSTI
J.... te ravnopravnost kad žena mora nositi sto kila. Pa sto kila ću nositi ja, magarac, i donosit ću pare. A ne da mi žena ode ujutro u sedam iz kuće i vrati se navečer u 11, a dijete u međuvremenu povuče četiri lajne ili popuši četiri džointa. Danas je došao vrag po svoje.
O VELIKIM SILAMA
Pa tko je kriv za Wall Street, rat u Afganistanu, Iraku, Siriji... Pa to je napravila ta demokracija. Pa što nas briga što rade tamo Gadafi i društvo? Englezi i Francuzi su ih otišli opljačkati da poprave svoje bilance. I taj će narod sada biti sto puta siromašniji nego pod Gadafijem. Nemojmo se lagati...
O HDZ-U: Nikad nisam bio član nijedne stranke. Dinamo je na gradskoj razini iskazivao podršku Bandiću koji je bio član SDP-a, a na državnoj HDZ-u. To je vrlo jednostavno, oni su činili dobro za sport, pa tako i za Dinamo. Zanimaju nas samo oni koji hrvatskom narodu čine dobro, a bome i sportašima, posebno nogometašima. BOJI LI SE ZA ŽIVOT: Ne, nikad o tome nisam razmišljao, ja najprije brinem za svoju obitelj, svoju djecu. Ja nikad ne razmišljam o tome da bi se meni moglo nešto dogoditi. Nikad nisam imao tjelohranitelja jer mi je to uvijek bilo presmiješno i nikad se ničeg nisam bojao. Dostupan sam svakome i do mene nije teško doći. Upravo to me posljednjih dana dovodi do ludila, iscrpljen sam i psihički i fizički jer tko god poželi može do mene. Moje brojeve telefona ima svatko tko se iole potrudi, i zato ću ih sad promijeniti.
SPORT BEZ POLITIKE
Budale su koji govore da može. Naravno, mislim na politiku iz operativnog upravljanja, jer ona stvara okvire za sportaše, ali i svakog čovjeka u društvu. Ja sam za to da imamo više sportaša u politici.
O TRANSFERIMA
Boško Balaban je bio osporavan u Rijeci, a njegov prijatelj Ljutko me izludio. Malo sam se raspitao i doveo ga u Dinamo. Onda je otišao u Aston Villu, bio je to posao snova, i on me kao veliki džentlmen počastio s dosta novca. Nije mi to prvi transfer, radio sam ja godinama s igračima. Jedan od najposebnijih poslova bio je ostanak zagrebačke legende Marka Mlinarića u Dinamu 1987. godine. Imao sam 28 godina, bio sam obični navijač. Trener je bio Ćiro i nije želio da Dinamo produži ugovor s Mlinkom. A predsjednik prijatelja Hajduka u Zagrebu, Petar Jozelić, Marinko Boban i Mirjana Majurec, Mlinarićeva djevojka, sve su dogovorili da ode u Hajduk. Nisam upoznao čovjeka koji je kao Mlinka volio Dinamo i Zagreb. I Dinamo ga sad tjera, otišao je bez njega i u Francusku, a Mlinka kaže: ‘Evo vam još jedan sat, dajte mi 120.000 maraka i ostajem’. Pitao sam predsjednika kluba Ivu Vrhovca, koji je bio i gradonačelnik, koliko može nabaviti. Kaže on meni - otkud? Onda sam sjeo s njim u auto i otišao bratiću koji je imao kafić na Ravnicama, htio sam od njega posuditi novac, ali nismo ga našli. Onda smo otišli u Okrugljak. Konobarima sam rekao da je u pitanju Mlinka. Odmah su skinuli pregače, otišli doma i u roku od sat vremena donijeli 120.000 maraka. Novac sam donio u klub, Mlinarić je potpisao i isti dan smo otišli s njim u Pariz.
O NOVCU
Nitko mi ne vjeruje da sam ja danas, u odnosu na količinu novca koja je tijekom života prošla kroz moje ruke, zapravo siromašan čovjek. Ja sam danas mogao biti bogat kao Bill Gates, ali sam hametice davao svima oko sebe. Trošio sam uglavnom na provode. Tad su ljudi živjeli veselije. Bilo je normalno otići na kavu u Trst, Opatiju, Ljubljanu, Maribor, Beograd... A u Gajevoj ulici bio je klub Scena u kojem se moglo čagati usred bijelog dana. U mojem društvu se uvijek naručivala boca Ballantinea, a ne kava i voda.
O PRVOJ SUPRUZI
Upoznali smo se u tom klubu u koji sam izlazio, u Sceni. Ona je bila prezgodna, govorila je pet jezika, završila fakultete u Rimu i Londonu. Bila je jedinica i strašno zgodna. Svi smo plesali na plesnom podiju, a ona je svojem društvu rekla: ‘Kad bih barem još jednom mogla čuti ovu pjesmu. Naćulio sam uši, bila je to pjesma I Can’t Stand the Rain’. Naravno da sam imao svog DJ-ja i da mi je još jednom pustio tu pjesmu. To je bio naš prvi kontakt, nakon toga sam je pozvao van i krenulo je. Bez obzira na to što nismo u braku, ona je moja velika prijateljica i prijateljica moje današnje žene i djece iz drugog braka.
O RAZVODU
Nismo mogli skupa, Nada je bila jako ljubomorna, neviđeno. Nažalost, i s pravom. Takva su vremena bila, ja sam bio mlad, gradio karijeru, poslovni čovjek, nije me bilo doma. A ona je željela da budem doma, kao i svaka druga žena koja osjeća opasnost. I tu je došlo do loma, to je jedini pravi razlog. Švrljao sam, nažalost, to su bila takva vremena. Bio sam grozan, nisam bio pravi.
O DRUGOJ SUPRUZI
Upoznao sam je nakon jedne utakmice u Maksimiru, Hrvatska – Ukrajina 4-0, bilo je to 1994. godine. Današnja vjenčana kuma Zdenka Mesić pozvala me da dođem na piće u restoran Željka Bebeka ‘Ima neka tajna veza’. Došao sam i kad sam vidio svoju Marinu, koja je izuzetno zgodna, atraktivna i visoka, odmah sam se za nju zapalio. Imala je nogu do plafona. Odmah sam se počeo upucavati, a kad smo izašli iz restorana, pozvao sam je u Esplanadu na piće. Mislio sam da ću je impresionirati jer sam vozio Jaguara. Nisam je impresionirao. Škartirala me i sjela u svoj Uno. Ipak smo se našli u Esplanadi i sjećam se da sam s njom plesao cijelu večer kao Fred Astaire u najboljim danima. Bacao sam cipele, čarape po podiju, košulju, ostao sam bos, samo u hlačama.
O PODUZETNIŠTVU
Poduzetnički duh spasio bi Hrvatsku, samo da mu se dopusti da se razmaše. Evo, Bon Jovi je imao koncert na našem stadionu, a dvadeset dana kasnije tu smo igrali europsku utakmicu. Nakon koncerta rupe u terenu bile su duboke pola metra. No uredili smo stadion i jer nije bilo alternative. Alternativa je da ne igramo utakmicu i da budemo izbačeni iz Europe. To je taj poduzetnički duh koji može spasiti ovu zemlju.
O EKSPLOZIVNOJ NARAVI
Ona je takva kakva je, svaka osoba ima svoju narav. Ne znam zašto ljudi imaju potrebu nametati standarde po kojima bi se trebalo živjeti i ponašati. Postoje standardi kulture i ponašanja, ali toliko se na tome inzistira da bi svaki čovjek trebao živjeti po nekim stereotipima. To mi je zastrašujuće, pa ne bi imalo smisla da nismo toliko različiti. Ne bih svoju narav mijenjao ni za jedan promil. I da se ponašam drugačije, imao bih mane. Jedino na što se užasno, užasno snebivam i čega se stidim su psovke.
O PSOVKAMA
Razmišljao sam čak i da odem na neke terapije. Možda i odem i pokušam prestati psovati. Ne mislim da je to ekstremno, psujem kao i svaki prosječni Hrvat. U društvu, a često i da budem originalan ili da nasmijem ljude, kažem neku prostotu, a tako ne mislim.
O KRIMINALU U BIZNISU
To nije tema za vas i mene. To je tema za policiju i inspekciju koje vi i ja plaćamo kao porezni obveznici. To nije vaš i moj posao.
O STRAHU ZA ŽIVOT
Ne, nikad o tome nisam razmišljao, ja najprije brinem za svoju obitelj, svoju djecu. Ja nikad ne razmišljam o tome da bi se meni moglo nešto dogoditi. Nikad nisam imao tjelohranitelja jer mi je to uvijek bilo presmiješno i nikad se ničeg nisam bojao. Dostupan sam svakome i do mene nije teško doći. Upravo to me posljednjih dana dovodi do ludila, iscrpljen sam i psihički i fizički jer tko god poželi može do mene. Moje brojeve telefona ima svatko tko se iole potrudi, i zato ću ih sad promijeniti.
