Prije tri godine, nekolicina profesora došla je ispred zgrade vlade u Nanjingu, te su ondje održali tihi prosvjed.
Profesori su tiho došli, željevši predati svoje pismene zahtjeve vladinim dužnosnicima. Nije čak bilo ni plakata i transparenata. Željeli su popričati s bilo kim iz Ministarstva obrazovanja, jer nisu dobivali beneficije na koje su imali zakonsko pravo. Jedan učitelj je bio uvjeren da im jedan javni službenik uzima novce i stavlja ih sebi u džep.
Svejedno, nitko od lokalnih medija nije prisustvovao ovom događaju, a slučajni prolaznici koji su ih fotografirali mobitelima, bili su udaljeni s mjesta događaja.
Kasnije te večeri, niti jedan medij nije spomenuo ovaj događaj, a nitko iz ministarstva nije želio komentirati ni sljedećeg dana. Kao da se prethodnog dana baš ništa nije dogodilo.
Diljem Kine održavaju se slični mali prosvjedi, kojima prisustvuju deseci ili nekoliko stotina ljudi.
Oni možda nemaju istu moć kao prošlogodišnji Kišobran revolucija u Hong Kongu ili intenzitet antijapanskih nereda od prije tri godine, no počeli su se događati svakodnevno, i čini se da će postajati samo sve veći i veći.
U studenom je u samo jednom vikendu održano mnoštvo prosvjeda diljem zemlje, a 1. siječnja su ljudi također prosvjedovali u čak sedam velikih gradova.
Dizanje protiv nepravde
Većina prosvjeda nije političke prirode, nego se najčešće bune obitelji srednjeg staleža kojima je učinjena neka vrst nepravde. Neki su stanovnici kojima prijeti deložacija, nekima vlada želi srušiti kuće kako bi izgradila autoceste ili privatne građevinske tvrtke nove tornjeve.
Ima i onih koji su kupili kuće no s nesređenim papirima, ili dolaze seljaci koji se bune jer se u njihovoj blizini otvaraju tvornice s otrovnim zagađenjem.
Bez obzira koji njihovi razlozi bili, lokalnu vlast oni u jednakoj mjeri ne zanimaju. Policija ih je uvijek spremna rastjerati, što znači da im prijete batine i uhićenja.
U jednom rujanskom istraživanju, pokazalo se da kineski građani najviše brinu zbog korumpiranih dužnosnika, te ih čak 84 posto smatra to velikim problemom. Mnogi uz to brinu zbog zagađenja, što je osnovana briga jer polucija zraka doprinosi smrti 1.6 milijuna ljudi godišnje u Kini.
Zbog prisilnih deložacija u Wukanu, 2011. godine došlo je do protjerivanja vođa komunističke partije iz sela, nakon čega je predstavnik sela umro pod sumnjivim okolnostima dok je bio u pritvoru. Prošlog kolovoza dogodila su se dva slična smrtna slučaja u Jicunu. Stoga ne čudi što ljudi ne vjeruju vladi.
S druge strane, lokalne vlasti se većinom lako obračunavaju s bilo kakvim neslaganjem, jer javni neposluh obično nije dobro organiziran pa ga brzo i jednostavno ograniče.
Pokorni kineski mediji i internet podložan cenzuri ne idu isto tako nikome u korist, pa sve ostaje zatvoreno unutar malih krugova, te ne samo da se ne širi dalje nego se brzo prestaje i pričati o tome, iz straha da se ne bi dogodile još gore stvari, piše Daily Beast.
Ljudi se ne predaju
Kineska komunistička partija misli da bi javnost trebala biti kao djeca u viktorijansko doba - može je se vidjeti, ali ne i čuti. Ljudi, pak, sve češće imaju druge zamisli.
Teško je reći koliko se prosvjeda održava diljem zemlje, jer su podaci nesuvisli, a i mnogi se održavaju u manjim gradovima ili selima, pa je još teže doći do informacija o njima. Čak i ako se objave video snimke na kineskim društvenim mrežama, one su brzo uklonjene.
Predsjednik Xi Jinping želi očistiti Kinu, doslovno i figurativno. On je iznimno popularan vođa u kojeg vjeruju mnogi građani.
Iako se on navodno želi riješiti korupcije, iznenađujuće je u kolikoj mjeri vlasnici tvornica i dalje čine stvari po svojem i varaju radnike. A lokalni dužnosnici su često poput zlikovaca iz crtića.
Iako javnost nije u potpunosti "kupljena" Xiovim planom prema kojem će očistiti vodu i zrak, nadaju se da će napraviti bar neke pomake. A dok se to ne dogodi, grupice ljudi će i dalje izlaziti na ulice i pokazivati svoje nezadovoljstvo, koliko god ih pokušavali utišati.
