Napoleonu je prekipjelo - Mirom u Schönbrunnu Jadran je postao njegov, ali Britanci su se neprestano zalijetali. Drznici su krijumčarili robu - ulje, kožu i tkaninu, a švercerska baza bio im je Vis.
Na vrhuncu svoje slave, Napoleon je čitao izvješća s Jadrana:
“Britanski ratni brodovi prate svoje trgovačke brodove do Kvarnera, a zatim britanska roba preko Rijeke odlazi u unutrašnjost Europe... imaju odličnu bazu na Visu... stanovništvo na obalama Ilirskih provincija mrzi Francuze, a ima koristi od suradnje s Englezima...”.
Odluka je pala i Napoleon je potkraj 1810. naredio da se Britance napadne i otjera s Visa. U boj je krenuo neiskusni Bernard Dubourdieu s osam velikih brodova koji su u noći 11. ožujka 1811. isplovili iz Ancone prema Visu.
Duourdieu je naredio vojnicima da ne smiju gađati jarbole i jedra nego palube kako bi im onesposobili topove. U svitanje, zapovjednik se predomislio i iznenada digao signal o promjeni formacije.
Bila je to jako kobna odluka zato što se već oko šest ujutro razdanjivalo, bitka je bila na vidiku, a na nebu ni daška vjetra kako bi Francuzi složili formaciju za napad. Svaki pokušaj da srede redove, bio je uzaludan posao.
Bitka je počela, barut je počeo dimiti iz topova i ispucavati čelične kugle. Uz zaglušujuću buku, Britanci su topovima tukli francuski brod Favorite na čijoj su palubi padali mrtvi. Izrešetali su ga s lijevog boka, razbili jarbole i rastrgali jedra. Pao je i francuski zapovjednik Dubourdie.
Iako su Francuzi imali više brodova, dvostruko više topova i vojnika, doživjeli su težak poraz jer nisu bili disciplinirani i uvježbani. Istom su Britanci do savršenstva izvodili svaki manevar.
Danas kao nijemi svjedok te bitke u Hrvatskom povijesnom muzeju čuva se Trombun ili austrijski mornarički mušketon samo je dio zbirke vatrenoga vojnog oružja i pušaka Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu čiji razvoj pratimo šest stoljeća.
Iz svake se puške pucalo i bile su u rukama vojnika koji su se borili na hrvatskim bojištima ili su iz njih pucali hrvatski vojnici na europskim bojištima, pojašnjava savjetnica muzeja zadužena za ovu zbirku Dora Bošković (60).
Nedavno je u muzeju i postavljena izložba “Priprema, pozor, pali!”, na kojoj su javnosti predstavili 150 od 600-tinjak europskih vojničkih pušaka koje čuvaju u muzejskoj zbirci i koje svjedoče o surovoj povijesti ratovanja na našim i europskim bojištima.
A prvo ručno vatreno oružje pojavilo se sredinom 14. stoljeća i proizvodilo je više buke i dima nego što je bilo ubojito. To su zapravo teške prapuške koje su se punile sprijeda crnim barutom.
Zbog njega je sukljao gusti dim i uvijek bilo poprilično nereda s kojim su se morali boriti vojnici nakon što bi izbacili metalnu ili kamenu kuglu i koje su padale već na 50-tak metara.
Vojnici su u to vrijeme bili vješti mačevaoci i strijelci među kojima bi zavladala poprilična panika kad bi vidjeli ovakvu pušku koja je stvarala zaglušujuću buku uz prasak, dim i miris spaljenoga crnog baruta.
"Još dvojimo je li to prvo oružje bilo ručna puška ili zapravo pravi top koji bi sijao paniku među mačevaocima i strijelcima te su tako slabili njihovu obranu ili napad. Tko je imao ovakvu pušku, od bronce ili od kovana željeza, taj je imao pravi luksuz u rukama jer je i barut dolazio s dalekog istoka, čak i Indije", govori Dora Bošković.
Iako su imale domet od samo 50 metara, njima se nije moglo baš ništa naciljati nego samo opaliti i nadati se da će neprijatelju dopasti koja kugla. Ipak su takve prapuške bile dobra taktička prednost jer su buka, dim i prasak utjerivali strah u kosti neprijatelju.
"Naš povijesni muzej ponosi se dvjema takvim vrijednim brončanim puškama i nekoliko njih od kovanog željeza kakve su u ono doba imali samo kneževski i kraljevski dvorci. Naše su našli u istočnoj Slavoniji, a najstarije je iz Aišana, utvrde ispod Osijeka, no našli su ih i u Gunji, Đakovu, Petrijevcima, te u Gorskom kotaru, u špilji Brlog na Kupi. Tamo su gradili obrambene utvrde već od 11. stoljeća pa do 17. stoljeća. Iako još nemaju arheološke dokaze, naši stručnjaci kažu da postoje naznake da su i na Krbavskoj bitci, s kojom je počeo stogodišnji rat hrvatskog kraljevstva i Osmanskog carstva, postoje naznake da su mogli upotrebljavati vatreno oružje, ali za to trebaju još konkretnijih dokaza i istraživanja. A prve ubojite naprave često bi eksplodirale samom vojniku u ruci prije nego bi ispucale kuglu. I nevješt kovač mogao bi napraviti pušku, i to kovačkim zavarivanjem oko trna. Željezo bi se doslovce kao cigareta omotalo oko trna i onda bi ga kovač zavario. Ako je to napravio loše i ako bi vojnik stavio previše baruta, sve bi moglo eksplodirati i vojnik bi završio kobno", govori naša sugovornica.
Da su puške bile ubojite i za same strijece i u muzeju su se sami uvjerili. Muzejski tehničar Ivo Margaretić (40) nedavno je reparirao jednu od pušaka iz 19. stoljeća iz zbirke, te je iz nje iskočila udarna igla i probola mu dlan.
"Takve su ozljede bile česte kod tog tipa pušaka, a igla, koja danas podsjeća na medicinsku, probola bi im dlan, baš kao i meni, te bi vojnici često umirali od takvih ozljeda zbog infekcija i tetanusa", govori Margaretić.
Na sreću, igla koja je probola njegov dlan nije ga ozlijedila pa nije bilo gotovo ni krvi, a nije imao muke ni da je izvadi iz dlana jer ju je puška svojom težinom izvukla iz njegova dlana. Sada s osmijehom prepričava tu anegdotu i kaže da je ovo njihova najopasnija izložba, ali i jedna od dražih.
A prije nekoliko stotina godina zbog čestih bi eksplozija uz strijelca pao i pomoćnik bez kojeg puška ne bi mogla ni opalit. Pomoćnik bi potpaljivao barut u cijevi užarenom šipkom ili tinjajućim stijenjem (fitiljem) koji je prislanjao na dno cijevi, barut bi se zapalio, a kugla izletjela.
A u 15. i 16. stoljeću pojavile su se prve bedemske teške puške na kremen zvane i Doppelhacken koje su uspravne bile i više od strijelca. S kuglama od 35 do 65 grama, branile su bedeme i ispaljivale hitac od 300 do 375 metara.
"To su bile puške kremenjače, koje su značile golem napredak jer strijelac više nije trebao pomoćnika nego bi sam opaljivao. Takve su puške branile i utvrde u Karlovcu, Petrinji i Varaždinu, a njima se od Osmanilija s bedema obranio i zagrebački biskupski dvor", kaže Dora Bošković.
Zanimljivo je kako je zagrebačka katedrala jedina u Europi koja je bila utvrđena, što svjedoči o nesigurnim vremenima kada je Hrvatska doslovce bila bedem protiv provale Osmanlija i predziđe kršćanstva.
I upravo je provala Osmanlija potaknula Habsburgovce da se bolje naoružaju i da razvijaju vlastito oružje, a potkraj 18. i početkom 19. stoljeća izrađene su najljepše puške ikad u povijesti, koje su se koristile u borbi Austrije protiv revolucionarne Francuske.
Vizualno dopadljive, s dijelovima od mjedi i među njima u muzeju jedna s urezanom zvijezdom i polumjesecom na kundaku. Ni nije to bila osmanska puška nego našeg Ilirca a u muzeju čuvaju i pušku iz dalmatinskog zaleđa, koju su u kućnoj radinosti ukrasili istim simbolima.
"Vjerojatno je naš čovjek htio puškom pokazati da pripadana naprednom pokretu Ilirizma pa je sam urezao te simbole", pojašnjava naša sugovornica.
Muzej prati kronološki čitavu seriju oružja koje govori priče zapravo o povijesti ratovanja tijekom šest stoljeća. Među njima je bilo i mnogo pokušaja i promašaja pa i pušaka koje su dobačene jednostavno zato što su bile prenapredne. Jedna od njih je i zračna puška Girandoni iz 1779. na komprimirani zrak kojim bi ispaljivali hitac bez baruta.
"S obzirom na to da je bila tiha, smatrala se nečasnom jer je to još bilo vrijeme herojstva i šuljanje i prikradanje nije bilo junačko. Zato su je odbacili", govori Dora Bošković.
A ponekad bi puške u ruci bile i element izenađenja koji bi pomrsio račune velikim generalima. Tako je bilo i u Austrijsko-pruskom ratu 1866. u kojem su vojevali i naši vojnici.
Habsburgovci su mislili da imaju u rukama najbolju pušku ikad, Lorenzovu pušku, a onda su ih Prusi potukli i još naprednijom puškom Dreysler, koja se lako punila pa je vješt vojnik u minuti mogao napuniti i ispucati 12 patrona (što se smatralo čak rasipništvom u to doba).
Prusi su s tom puškom mogli i stajati, trčati, ležati i skrivati se, a habsburška vojska mogla je iz Lorenzovih samo klečeći i ležeći pucati. Dovoljan razlog da Habsburgovci izgube u bitku za koju su mislili da su je unaprijed dobili.
Sve ove priče o ratovanju i puškama i još mnogo njih čuva Hrvatski povijesni muzej i otkriva ih izložbom koja će biti otvorena do 14. lipnja.
