Life
2936 prikaza

Rad na psihijatriji: "Dave nas i tuku, a onda traže vodu"

Bolnica
Thinkstock
Medicinske sestre, tehničari i bolničari koji rade na psihijatrijskim odjelima, smatraju naši sugovornici, zaslužuju beneficirani staž i više slobodnih dana

Grizu ih, tuku, napadaju noževima, prijete i proklinju im djecu... Oni su medicinske sestre, medicinski tehničari i bolničari u psihijatrijskim bolnicama, a za svoj težak i stresan posao ne dobivaju nikakvu posebnu naknadu i nemaju beneficirani staž.

"Kolegica je bila sitnije građe. Stajao sam pola metra od nje. Rekla je pacijentici visokoj oko dva metra i teškoj oko 130 kilograma da je vrijeme za ručak. Pacijentica je u trenutku skočila i sjela na nju, rukom joj uhvatila kosu i gurnula joj prst u oko. To su sekunde", govori naš sugovornik koji radu na odjelu forenzičke psihijatrije u jednoj zagrebačkoj bolnici. 

Njegov kolega ima 16 godina staža koje je proveo na odjelu psihoza.

"Sitne napade ne brojim, ali pacijenti su me četiri puta napali tako da mi je bio ugrožen život. Čovjek koji je ubio četvero ljudi iznenada je zgrabio kolegicu. Pohitao sam joj u pomoć, a on se okrenuo i ugrizao me za nadlakticu", govori i pokazuje dubok ožiljak na ruci. 

Medicinska sestra iz Zagreba radi na odjelu ovisnosti i ima 26 godina staža.

Bolnica | Author: Marijan Sušenj/PIXSELL Marijan Sušenj/PIXSELL

"Znam za slučajeve gdje su pacijenti ljudima odgizli uho ili prst, tako da je nama stres svakodnevica, a agresija pacijenata uvijek moguća. Na posao dolazimo spremni na sve i očekujemo neočekivano, a u hodu se moramo prilagoditi svakoj situaciji. Naši su pacijenti ljudi koji nisu krivi zbog svojih bolesti i znamo da nas ne napadaju iz zločestoće. No teško je nekome tko ti je maločas prijetio ubojstvom smireno ponuditi terapiju ili čašu vode, a upravo to moramo raditi", objašnjava nam.

Medicinske sestre, tehničari i bolničari koji rade na psihijatrijskim odjelima, smatraju naši sugovornici, zaslužuju beneficirani staž i, u najmanju ruku, više slobodnih dana kako bi održali svoje zdravlje i kvalitetu rada. 

"Kada dolazimo raditi na odjele, nitko nam ne održi tečaj iz samoobrane niti nas uči kako svladati pacijenta. Uvijek kažu da nas ima dovoljno, ali smo često na odjelu sami s dvadesetak pacijenata. Učimo kroz praksu od starijih kolega. Isto tako psihijatrijski bolesnik može imati i druge somatske bolesti, od karcinoma do prijeloma, ali zbog svojeg stanja boravi na našim odjelima. Kako bismo se o njima kvalitetno i potpuno skrbili, moramo imati široko obrazovanje. Smatramo da mjerodavni trebaju prepoznati kvalitetu, opseg i potrebu posla koji obavljamo. Ako baletan ide u mirovinu s 45 godina jer više ne može plesati, kako se mi sa 62 godine možemo suprotstaviti napadima", pitaju se naši sugovornici.

Objašnjavaju kako većina njihovih kolega ne doživi mirovinu.

"Većina ih ode u prijevremenu mirovinu zbog bolesti uzrokovanih stresom, s bolestima štitnjače i dijabetesom. Također često pate od burnout sindroma, izgaranja uzrokovana uvjetima rada. Većina nas radi u smjenama", govore nam. 

Jedna od sestara dodaje kako većina njezinih kolega na poslu nema osobnu sigurnost, a posebno su izloženi agresiji otpuštenih pacijenata izvan ustanove.

"Prepoznaju me na ulici i mašu mi, ali je bilo mnogo onih koji su mi prijetili da znaju gdje živim, kako će me pronaći kad izađu, kako će nauditi mojoj obitelji... Kad izađu iz bolnice, mogu nam prići u bilo kojem trenutku na ulici, bez obzira na to šećemo li s djecom ili idemo na posao". 

Tehničar iz Zagreba se nadovezuje da se često susreo s razmišljanjem da ljudi koji rade na psihijatrijskim odjelima ionako ne mogu biti normalni, ili se napadi na njih smatraju normalnom pojavom.

"Za mene je takvo mišljenje neprihvatljivo. S druge se strane susrećemo i sa suicidalnim ponašanjem pacijenata. Teško je objašnjavati obitelji, javnosti i policiji da nisi u toj sekundi mogao učiniti baš ništa da mu pomogneš, a prozivaju te za odgovornost."

"Imam dvije kćeri i suprugu, a kod kuće nikad ne govorim o stvarima koje sam doživio na poslu. Moram raditi i od nečega živjeti, a i naši pacijenti trebaju nekoga da se brine o njima. Nije u redu da ih društvo odbacuje. Posebno je teško s obiteljima pacijenata koje ne razumiju što radimo, pa nas onda nazivaju mučiteljima ili se ljute jer smo njihovu kćer ili sina ‘prisilili’ na terapiju", govori njegov kolega.

Svi ističu kako je problem psihijatrije u smislu pacijenata uvijek nekako na rubu i gura se pod tepih, pa onda zajedno s tim idu i poslovi vezani uz pacijente na tim odjelima. 

Vjerujemo da mnogi ljudi uopće ne razmišljaju o problemima s kojima se mi svakodnevno susrećemo i da je to razlog njihova nerazumijevanja, zaključuju.