Teutonske pirotehničke opere diljem europskih arena redovito su rasprodane. Nekadašnji pankeri odrasli u DDR-u 1994. okupljaju se u Berlinu pod okriljem Neue Deutsche Härtea (nove njemačke žestine) i osnivaju Rammstein. Godinu poslije izlazi i prvi album ''Herzeleid'' (Motor, 1995.), no tek s industrial poigravanjem eurodance klišejima na albumu ''Sehnsuch'' (Motor, 1997.) dolazi prvi veliki uspjeh. Plesno tvrda i himnična ''Du Hast'' vrtjet će njihovu standardnu, čistu, višeznačnu provokaciju, koja će eventualni tabu zaogrnuti promišljenom šutnjom, a fanovi će nastaviti divljati. Formulaičnost na kojoj će šesteročlani bend inzistirati od početaka punit će bez problema Madison Square Garden, ali i uhvatiti američki san. Bez obzira na to što pjevaju na njemačkom jeziku, iza njih su turneje s KMFDM-om i Kornom, platinaste naklade u SAD-u. Suprotnosti se privlače.
Ako su Kraftwerk djeca Wernhera von Brauna, a DAF pleše s Hitlerom, za Rammstein je u ujedinjenoj Njemačkoj već sama oznaka R postala kontroverzna kad su za obradu ''Stripped'' Depeche Modea koristili materijale nacističkog propagandnog filma ''Olympia'' Leni Riefenstahl. Ustaljenu najavu svakog novog albuma koji će pratiti kontroverze, optužbe, ali i vješto prisvajanje uloge antagonista, nakon kičastog simbolizma u videospotu ''Deutschland'' (2019.), u postpandemijsko vrijeme zamjenjuje relativno brz i miran izlazak osmog albuma. Sredovječnost donosi usporavanje pa se tako u 11 pjesama na ''Zeitu'' (Universal, 2022.) kao provodni motiv nameće pitanje - koliko daleko ide naše samozavaravanje - dok se istodobno utišava vagnerijanska teatralnost i uspostavlja emocionalna distanca.
I dalje je i u utišanom Rammsteinu srce militaristički vokal Tilla Lindemanna, koji s uvodnom, lagano melankoličnom "Armee der Tristen" naslućuje da ovo neće biti očekivani vrtuljak rifova, efekata i imperativa. Minimalizam koji nadopunjuju klavijature Christiana Lorenza Flakeua sugeriraju da party nije bezbrižan. Ljudi bez nade marširaju, idemo prema kraju. Sturm und Drang melodrama nema snažan vjetar u leđa. Mehanička zvijer ''Giftig'' podsjeća na neke od heavy uspješnica sa ''Sehnsuch'' (Motor, 1997.), dok se ''Zick Zack'' obračunava s fontanom mladosti i botoksom prilično mlako, bez oštrice u izmjeni teške artiljerije i prepoznatljivog diska. Tvrđe, čvršće, glađe poentira da gubimo samopoštovanje, ali ne u stilu Joan Didion, kad predvidivo uzvikuje obrnute parole iz davne serije ''Reži me''. U ''Angstu'' se osjeća fini bijes, ali i isplivavanje dubokih strahova, ljepljivih, uvijek u noći.
Balade ''Zeit'' i ''Schwarz'' s jedne strane vraćaju nježnost, koja je krhka poput trenutka i traži još mrvicu sreće, dok s druge noć nosi usamljenost. Ta hladnoća ponovno priziva fantazije, senzualnost, sjene, žudnju. "Meine Tränen" istražuje mračnu stranu opsesivnog odnosa između majke i sina time označujući i zadovoljavajući kvačicu tabua. Standardnu opsjednutost seksualnošću, pa i opačinama na starijim albumima ovdje u ''OK'' (Ohne Kondom) i ''Dicke Titten'' pokazuje što se dogodi kad s godinama zakaže ironija. Lagano uklizavanje i snovi o velikim grudima leže tinejdžerima, no sa starijom gardom sve skupa djeluje jednostavno jeftino, neuvjerljivo i anakrono, kao loše ispričan vic. Ono što bi možda trebao biti logičan nastavak ''Pussy'' ili ''Links 2, 3, 4'' više sliči Vucinim izletima. "Lügen'', najviše eksperimentalna, barem po korištenju autotunea atipičnim za metal glazbu, govori o laganju sebi i drugima, o prokletstvima i blagoslovima, istini i laži. ''Adieu'' s hladnim industrialom i obrnutom aluzijom na mjuzikl ''Moje pjesme, moje snovi'' može se i ne mora iščitati kao labuđi pjev, oproštaj. Gnjevna mašinerija uostalom teško odustaje.
Općenito vokalna, tekstualna i instrumentalna razina Rammsteina čak i na hvaljenom, prekretničkom ''Mutter'' (Motor i Universal, 2001.) nakon savladavanja obrazaca funkcioniranja ne nudi previše iznenađenja. Koktel tuge, provokacije i lošeg ukusa nema dubljeg podteksta. Jednoobraznost izmjene rifova i klavijatura upotpunjuju šareni performans u kojem su igrali gotovo sve uloge od čuvara koncentracijskih logora, ljudoždera, kolonijalista ili protagonista hard core pornografskih filmova. Poigravaju se s istočnonjemačkom pozicijom, ali i nude točno onu vrstu dirigirane zabave koju vjerna i gladna publika traži. Malo mračnog plesa, syntha i teških rifova. Izrasli na krautrocku i BDSM estetici tu su da stalno opjevavaju propast čovječanstva. U ''Zietu'' s više elektra i kompaktnosti ipak ti čvrsti apologeti sumraka pokazuju ožiljke. Za takvu stilsku rigidnost i teatralnost možda je i to umjetnički rizik.
