Life
341 prikaza

Ratna trauma će trajati dok ljudi osmrtnicama oplakuju djecu

Obilježavanje obljetnice stradavanja u Škabrnji
Filip Brala (PIXSELL)
Trauma priziva mračnjaštvo, koprcanje u mračnoj vodi sjećanja, snova iz kojih se budimo uzdrmani, oznojeni

Trauma bi se smisleno, sveobuhvatno mogla definirati kao svako iskakanje iz paradigme uobičajenog (predvidljivoga) u nepredviđeno i neočekivano, kao „izvansebni“ rušilački pohod koji u jednome zamahu sa zemljom sravni sve što smo ranije strukturno posložili u kategoriju normalnog. Ukratko i banalno: trauma je sve što nas je moglo ubiti, no što smo nekim čudom preživjeli. 

Obilježen dan sjećanja na žrtve masakra u Škabrnji | Author: Filip Brala (PIXSELL) Filip Brala (PIXSELL)

Požar, utapanje, zemljotres, bombaš samoubojica, prometna nesreća, pad zrakoplova, havarija plovila, razbojstvo, silovanje, batinanje, rat, koncentracijski logor, protjerivanje ili utamničenje zbog religijske, političke ili krvne nepodobnosti, razvod, smrt voljenih. 

Bilo da je osobna ili kolektivna, samotna ili dramatično mnogoljudna, trauma je uvijek unutarnji neprijatelj, osobna borba, pakleni mehanizam s vremenskom odgodom.

Slijedom tradicije, čovjek mora biti vazda mlad, zimzelen, snažan, moćan i nepoljuljan. K tomu još i vedar, veseo, susretljiv, pustopašan, prpošan. A trauma priziva mračnjaštvo, koprcanje u mračnoj vodi sjećanja, snova iz kojih se budimo uzdrmani, oznojeni. 

Trauma je zato nepoželjna. Kao pomisao na svekrvu ili punca prve bračne noći. Zato je, svjesno ili podsvjesno, ignoriramo kao i ta dva bračnim zavjetom stečena rodbinska lika. Premda postoje. I oni i ona. Baš kao i trauma, koliko god zatajivana, prešućivana bila.

Kao i na vađenje krvi u bolničkome laboratoriju, svatko na traumu reagira drukčije, drukčije je tumači, doživljava.

Nekima je ona kopernikanski obrat u spoznaji ljudske prirode i sebe samoga u konvoju ljudskosti koji šaren poput beduinske karavane putuje iz daljine nesagledive prošlosti prema budućnosti o kojoj pojma nemamo. 

Drugima je zbunjujuće mjesto, gustiš iz kojeg ne vide izlaza. Trećima je samo otegotna okolnost, prepreka preko koje će već nekako prijeći, verbalizacijom ili vremenski ograničenom osobnom krizom prije oslobođenja i nastavka onoga što su sa sobom već kanili činiti.

Neki je pometu pod sag ispod kojeg se ona napuhne u brdo preko kojeg svako malo posrnu, vrate se na koljena. 

A ima i onih kojima iznad glave, obavijena umjetnom paučinom tišine i šutnje, neprestano visi kao Damoklov mač. Kad se taj mač napokon otkači i padne, drugi u tome ne vide ubojstvo tišinom nego pištolj, motornu pilu, uže ili benzin s upaljačem u ruci nesretnika koji je ono što mu je vrištalo u glavi pokušavao ušutkati šuteći. 

Zato su svjedoci samoubojstva traumom pogođena očajnika uvijek u čudu. Gutači u tišini sami na sebe uvijek zaskaču kao iz busije, poput drumskog razbojnika. 

I uvijek naprasno, bombastično. Mladi španjolski pisac i revolucionar Jorge Semprún pedeset je godina odbijao govoriti o dvije godine pakla što ga je proživio i preživio u Buchenwaldu. 

Knjigu o užasima bolno kolektivne traume nacističkih koncentracijskih logora objavio je tek 1994. pod naslovom „Pisati ili živjeti“.

Spomenik na mjestu masovnog pokolja ranjenika iz vukovarske bolnice | Author: Siniša Hančić (PIXSELL) Siniša Hančić (PIXSELL)

Semprúnu je trebalo čak pet desetljeća kako bi načinio konačan izbor između zapisivanja vlastitih mučnih sjećanja i blaženoga, oslobađajućeg zaborava, kako bi zaključio da je zaborav ne samo nemoguća kategorija nego i esencija nepravde prema svima koji nisu uspjeli preživjeti pokolj, u čije ime u konačnici mora govoriti. Zbog dužnosti sjećanja.

Elieu Wieselu, Židovu iz transilvanijskog Sigeta, koji je kao šesnaestogodišnjak sa svojom obitelji odveden u Buchenwald, trebalo je deset godina kako bi na papir pretočio jezu koja mu je otela cijelu obitelj (roditelje i tri sestre) i napisao potresnu poemu “Noć“ u kojoj naposljetku veli: Nikad sve to zaboraviti neću, pa makar osuđen bio da živim dugo kao i sam Bog. Nikad.

Za razliku od Semprúna i Wiesela, torinski Židov i kemičar, pisac “tek“ nakon traume, odmah po izlasku iz Auschwitza, nadahnut Danteovim “Paklom“, piše knjigu o poprištu poniženja i industrijaliziranog klanja pod naslovom “Zar je to čovjek“ (1947.). 

Levi odbija mržnju, ulogu gnjevnoga suca - on samo i isključivo želi svjedočiti, svijetu objaviti u što se čovjek može pretvoriti jer je podatan poput glinamola pod vještim prstima ideologije.

Poput dobošara užasa koji pritajen drijema u valjda svakom čovjeku, Levi tako veli: “Nalažem vam ove riječi. / Urežite ih u svoje srce/ kad ste kod kuće i kad odlazite,/ kad liježete i kad ustajete;/ ponavljajte ih svojoj djeci. /Ili neka vam se sruši dom,/ neka vas obori bolest,/ djeca neka okrenu glavu od vas.”

Svijet se još, sedamdeset godina nakon njegova bombastičnog, atomskog svršetka pokušava izliječiti od traume Drugog svjetskog sraza. 

Bilo da je riječ o gubitku članova obitelji, sramoti zbog rodbinske ili nacionalne povezanosti s onima koji su zločine činili, ili zbog groze koja svakog normalnog čovjeka obuzme kad vidi brda leševa po dvorištima logora. 

Uzmemo li datum početka mirne reintegracije kao početak kraja Domovinskog rata (15. siječnja 1996.), rat se u Hrvatskoj u povijesne arhive preselio prije devetnaest godina. 

Neki zato pozivaju na arhiviranje i zaborav. Kao da će obrednim odašiljanjem u ropotarnicu čarolijom nestati sve traume, svi mrtvi koje još tražimo, sva tmasta sjećanja na silovanja, batine, rušenja, ponižavanja, mjeseci provedeni u podrumima, cik-cak trčanja i zalijeganja po gradovima na prvim linijama bojišnice.

Takav poziv na odustajanje od sjećanja zato mogu izreći samo oni koji su rat “izbjegli“ rodivši se nakon njega, kojima iznad glava nikada nije fijukao nijedan kalibar, koji nisu izgubili nikog i ništa, koji imaju sve udove, a pritom su u dovoljnoj mjeri lišeni sućuti i ljudskosti da tako odvažno pozovu na kolektivni zaborav goleme, kolektivne traume.

Trauma je vrtlog, začarano kružno, opetovano gibanje, pa tako gotovo svi koji su iskusili traumu rata negdje od početka kolovoza počinju osjećati grč. 

U istočnoj Slavoniji reminiscencije na traumu započinju oko 1. kolovoza, kad je u Dalju ubijeno 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četvorica pripadnika Civilne zaštite, a iz Aljmaša i Erduta teglenicama protjerano više tisuća žitelja koji više nisu imali “što tražiti“ u SAO Krajini. 

Sve što je uslijedilo, frapantno nalikuje na lavinu užasa koju neki možda mogu zaboraviti, ali mnogi nisu u stanju. 

Obilježen dan sjećanja na žrtve masakra u Škabrnji | Author: Filip Brala (PIXSELL) Filip Brala (PIXSELL)

Ne zato što su slabi ili krcati mržnjom nego zato što se s traumom nikad nitko nije iskreno pozabavio zato što je ona rezervni adut u ruci svake predizborne kampanje, tijekom nadmetanja tko je veći domoljub, zato što su “mali ljudi“ uvijek samo broj biračkih listića u za njih namijenjenim kutijama. 

Zato što je trauma u određenom trenutku kud i kamo bombastičnija od rasprave o ekonomskoj politici, zato što ne zastarijeva nego se prenosi, izrasta u mitologije mučeništva koje je krasan materijal za potpalu novih cirkusa, novih pokolja.

Doista je veličanstveno kako i nakon sedamdeset godina možemo igrati ping-pong s Jasenovcem, Fočom, Jazovkom, svaki krvavi ispad pravdati onim: “A vi ste nama ovo ili ono“. Bez stvarna pijeteta prema žrtvama. Umjesto da se zapitamo što to čovjeka, susjeda pretvara u zvijer, koljača, silovatelja, lopova, zašto i kako možemo nekoga početi toliko mrziti nakon uvida u njegovu krvnu sliku...

Trauma će zato opstajati i ostajati unatoč želji nekih da je ušutkaju. 

Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog onih “in memoriam” što ih Osječani od 1. kolovoza objavljuju u znak sjećanja na svoju djecu koja su sad trebala biti odrasli ljudi, živi ljudi s vlastitom djecom i budućnošću. 

Samo joj ne treba dopustiti da se pretvori u mitologijsku udarnu iglu za ispaljivanja novih ubojitosti, za nove bjesove i krv.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.