Mogli bismo započeti gotovo teatralno, mrvicu dodvornički, ulizivački, s natruhom kajanja dati povijesni presjek paradiranja.
Nakon pobjeda. Započeti, recimo, s drevnim Egiptom i Ramzesom I. (istoimeni djed nije vladao dovoljno dugo da bi se okitio spomena vrijednim trijumfima) koji je nakon pobjede nad hetitskim Miwatallisom prvo organizirao pobjedničku paradu, a zatim najboljim klesarima, pisarima i umjetnicima dao nalog da o pobjedi izvojevanoj na području današnje Sirije što vještije pripovijedaju po kamenim zdanjima Karnaka, Luxora, Abu Simbela, ali i na bezbrojnim papirusima.
Nakon toga bismo mogli spomenuti Scipiona, Punske ratove i Kartagu koja je nakon onih slonova preko Alpa i Hanibala pred vratima Rima kažu gorjela sedamnaest dana.
Nakon lomače, u Rimu je organizirana parada kojoj dodatni “šarm“ dalo nekoliko desetaka tisuća zarobljenih, iznurenih i gladnih Feničana pretvorenih u roblje.
Rim je volio parade, u tu je svrhu čak osmislio arhitekturalnu doskočicu u vidu trijumfalnih vrata kroz koja je nakon svake izvojevane pobjede valjalo proći kao kroz prolaz na novu razinu uznositosti.
Kroz jedna je takva vrata, u povorci koju je predvodio lukavi Cezar na povratku iz Galskih ratova prošao i arvenski Vercingetorix nakon rušenja njegove nedovoljno utvrđene Alezije.
Mogli bismo otići dalje, spomenuti Karla Velikog, crvenobradog Fridrika I., Ivana Groznog, Petra Velikog, Napoleona, kojeg su “od milja“ prozvali mesarom Europe, i tako do besvijesti.
Pobjednici oduvijek, na svim kontinentima i u svim kulturama vole paradirati. S barjacima, konjima, borbenim kolima, kopljima, glavama pobijeđenih nabijenim na koplja.
No to bi bilo neumjesno, s obzirom na to da bismo govorili o vremenu prije no što je institucija ratnog zločina stupila na scenu.
Da se, naime, rodio danas, Napoleon bi sjedio u Scheveningenu i čekao presudu Međunarodnog suda za ratne zločine.
Vrlo bi vjerojatno, premda zapovjednici pobjedničke strane u bici kod Waterlooa, u susjednim ćelijama sličnu presudu čekali Wellington i von Blüchercher zbog povrede ratnih prava i običaja.
Prema istoj bi logici i general Žukov bio osuđen za zapovjednu odgovornost zbog silovanih Berlinčanki i ubijenih Berlinčana.
Ne bi mu pomogao čak ni protuargument utjelovljen u gnjevu što su ga sovjetski vojnici osjećali zbog onih, više od 750 tisuća mrtvih, ranjenih ili zarobljenih vojnika i civila u Staljingradu.
No ovaj bijedno nasumičan, šturi presjek povijesti pobjeda i njihovih proslava raspršuje pozornost, budući da sam po sebi navodi na dva zaključka.
Prvi je da u suvremeno uređenom međunarodnom pravosuđu nekažnjeno možeš pobijediti samo ako si nenaoružan (kao u Ruandi) ili ako neprijatelja smaraš pasivnim otporom. Kao Ghandi.
Drugi je zaključak da ljudi vole paradirati. U odorama ili bez njih, u različitim prigodama.
Bolje je, međutim, prisjetiti se trenutka.
Početkom kolovoza 1995. iza nas je već bila doista kolektivna trauma pokolja u Srebrenici, Bihać je s pravom strepio da će ga sustići srebrenička sudbina, četvrtina Hrvatske već je četvrtu godinu bila okupirana (doduše nedovoljno za Iliju Garašanina i Srpsku akademiju nauka i umetnosti koja je 1986. zagovarala veća prostranstva novog srpskog carstva), “davno“ su već bili i Vukovar i Škabrnja i sva ona mjesta koja danas morbidno pamtimo po lokacijama masovnih grobnica.
Sadašnji srbijanski premijer Vučić (koji danas govori o tuzi) je kao mlad i nadasve radikalan momak u hvale vrijednom društvu čovjeka s govornom manom koji se odaziva na prezime Šešelj i voli balonere obilazio topničke bitnice artiljerijskog okruženja koje je Sarajlije smrću zasipalo kao glinene golubove.
Uz bombastične, medijima privlačne ispade kojima se ratovi kite kao medaljama, cijelo se to vrijeme sustavno i potiho na okupiranim područjima kralo sve (od bijele tehnike i pokućstva, do mehanizacije i građe) i ubijalo sve koji se nisu uklapali u krvni profil novih (ugroženih) gospodara samoproglašene Krajine.
Tu idilu naprasno je i nekima (kako se čini) potpuno neočekivano, poput groma iz vedra neba, 4. kolovoza 1995. prekinula vojno- redarstvena akcija Oluja.
Nekima je (ponovno, kako se čini) bilo sasvim prihvatljivo da na pragu dvadeset prvoga stoljeća, u njedrima suvremene Europe jedan (državotvorni) narod odluči zatvorenu krivulju svoje granične međe pomaknuti prema zapadu kako bi se sve kosti i grobna mjesta predaka našli u njedrima njezine unutrašnjosti.
Kao da nije normalno da svaka međunarodno priznata država natrag potražuje područja koja su joj tijekom pobune potpomognute izvana oduzeta uz velike ljudske i materijalne žrtve.
Oluja je trajala tri dana. Uz izravni prijenos CNN-a i EuroNewsa. Baš u to vrijeme sam za belgijsku vojsku nekakvu dokumentaciju o njihovu vojnom komunikacijskom sustavu s francuskog prevodila na engleski, za mogućeg američkog kupca.
Belgijski pukovnik s kojim sam tom prilikom bila u kontaktu lakonski mi je negdje u svibnju te godine rekao kako nema izgleda da ćemo ikad povratiti područja bez kojih smo ostali, da će tako zauvijek ostati. Rekla sam mu da govori gluposti, da ćemo sve vratiti natrag.
Pogledao me onako kako vojni stručnjaci obično pogledaju kućanice i majke koje se naivno upuste u raspravu o, recimo, bliskoistočnoj krizi. Zato je „pala“ oklada. 5. kolovoza, kad je već bilo sasvim jasno što se događa, kad se iznad kninske tvrđave zavijorila hrvatska zastava veličine svadbenog šatora, dotični me pukovnik nazvao i rekao: ‘Čestitam, prava ste vojska!’
Budući da u dualizmu što ga živimo trijumf jednih uvijek prati poraz drugih (onako kako je u studenome 1991. Vukovar za jedne pao, a za druge bio oslobođen), prema Srbiji se izlila rijeka krajinskih izbjeglica – nesretnih ljudskih žrtava monstruozne mitologizacije koja jednima udjeljuje krila labudova, a drugima kandže gavranove, u umjetno stvorenome svemiru nemogućnosti razgovora, gdje je nacionalni identitet navodno neprestano izložen ugrozi rasplinjavanja uslijed života u „neprijateljskom okruženju“.
Kao da gradišćanski Hrvatski već gotovo pet stoljeća uspješno ne odolijevaju „neprijateljskom“, austrijskom, slovačkom i mađarskom okruženju i čuvaju identitet. No ponovno se rasplinjujemo, udaljavamo od središnje, paradne teme.
Amerikanci vojno i svekoliko paradiraju na Dan nezavisnosti, 4. srpnja, dan kad se prisjećaju potpisivanja Deklaracije o nezavisnosti, nakon krvave Američke revolucije i klanja s Englezima.
Francuzi vojno paradiraju deset dana nakon Amerikanaca, obilježavaju obljetnicu pada Bastilje koja bi se istodobno mogla shvatiti i kao obljetnica početka Francuske revolucije tijekom koje stotine tisuća ljudi, usprkos dičnoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, naprasno prestaju biti ljudi, pa time i gube sva moguća prava.
Nema pobjede ili obrata bez mrlja, bez izravnih ili kolateralnih žrtava, bez samoinicijativnih svinjarija. Onako kako to i na nižim razinama biva kad nekom polome bagrenje.
Operacija Oluja je, međutim, veličanstvena pobjeda kojom ne samo da je oslobođeno strateški važno podružje Hrvatske koje je poput žile kucavice povezivalo sjever i jug, nego je spriječen genocid u nastajanju, onaj bihaćki, do kojeg bi sasvim izvjesno došlo nakon srebreničkog poučka o međunarodnoj zajednici koja promatra i ništa ne čini.
Jer neki ljudi, kako se čini, za tu javnost nikad nisu dovoljno ljudi da bi se odrekla političke korektnosti. Humanost je precijenjena.
A parada? Vojna? Ona je nekako logičan slijed. Pa, ne možemo samo obilježavati dane kad su nas klali ili tjerali, kad su nam gorjeli gradovi ili kad su napokon naše zarobljene odlučili pustiti iz logora-farmi.
Treba slaviti i pobjede. Ne izazivački, nego ponosno, kao najveći državni praznik.
Koliko to košta? To pitanje zvuči malo neumjesno i ofucano prisjetimo li se da nas je samo šest saborskih zastupnika prošlih godinu dana bez plaće, u ime dodatnih troškova, koštalo tričavih 576.737 kuna.
