Jednom davno postojali su snovi. I sjaj u dječjim očima. Pojavljivao bi se svaki put kad bi jedan od ovih dječaka dotaknuo “bubamaru”, na travi ili asfaltu, u Zadru, Omišu, Brodu, Splitu, Miholjcu, Vinjanima ili Zagrebu... Ti dječaci sad su odrasli. I imaju zajedničku misiju - pretvoriti snove u stvarnost! Popeti se na vrh. Ovo su njihove priče o odrastanju... Čovjek koji danas oko lijeve nadlaktice nosi kapetansku vrpcu, recimo, odrastao je milijunima kilometara daleko od bilo kakvoga glamura i blještavila.
Dječak rođen 1985. dobio je ime Luka, u naslijeđe je stiglo i prezime Modrić, a sudbinu njegove obitelji u njegovim prvim godinama određivali su meci, granate, skloništa, izbjeglištvo... Lukin djed, ujedno imenjak, ubijen je u zimu 1991. nedaleko od svoje kuće, a cijela obitelj je iz Zatona Obrovačkog otišla u izbjeglištvo u Zadar. Ondje je Luka počeo, ali talentiranom klincu brzo je stigao poziv iz Dinama.
"Luka vam je isti kao što je bio kao dječak. Miran, jednostavan i profesionalan. Tako bih ja njega opisao. Dečko je jedan od najboljih nogometaša svijeta, igrač velikog Reala i kapetan reprezentacije, ali to se uopće ne vidi u njegovu držanju i ponašanju", kaže Stjepan Deverić, prvi Lukin trener u Dinamu, čovjek koji ga je poveo sa sobom i u Zrinjski, na kaljenje koje je Modriću kasnije puno pomoglo.
Svatko je imao neki svoj put do vrha. Mario Mandžukić počeo je u Njemačkoj, također u izbjeglištvu, pa se vratio u Slavonski Brod. I sanjao. Trener ih je u jednoj anketi pitao što će biti kad odrastu. Mandžo je napisao: “Nogometaš!” Evo, i bi tako... S Modrićem i Mandžukićem, nažalost, priča o životu u izbjeglištvu ne prestaje. Iz rodnog Doboja s obitelji je 1992. u Zagreb morao bježati Vedran Ćorluka, dok je Dejan Lovren iz Kraljeve Sutjeske, u srednoj Bosni, prvo morao u Njemačku, a obitelj se poslije nastanila u Karlovcu.
"Preselili smo se radi moje sigurnosti. Bio sam sretan u Njemačkoj, ali jednog su nam dana rekli da se moramo iseliti jer nismo imali ispravne dokumente. Ponovni početak je bio težak - nova škola, novi prijatelji. Mama je radila za minimalac, a tata nije mogao naći posao", pamti Lovren.
Istovremeno, jedan naš reprezentativac ratne strahote promatrao je izdaleka. Iz Švicarske, iz malog mjesta Möhlin.
"U našem domu govorio se hrvatski, Hrvatsku smo i brat i ja nazivali domom, a u to vrijeme u njoj nikad nismo bili. Kad su stigli hrvatski dresovi, nismo se iz njih skidali. Spavali smo u njima, išli u školu u njima...", pamti Ivan Rakitić, čiji su korijeni u Sikirevcima, stotinjak kilometara od Donjeg Miholjca, u kojem je odrastao naš div iz obrane, Domagoj Vida.
"Moj Domagoj je uvijek bio pravi ‘harambaša’, od malih nogu bio je nestašan i nisi ga nikako mogao promijeniti. Takav je i ostao, i neka je", govori tata Rudika.
"Kad je igrao u Osijeku, dobio je svoju sobu, ali nije bio zadovoljan što ga mogu kontrolirati, pa je izbušio rupicu na vratima kako bi mogao gledati tko dolazi i kad. Zbog toga su ga izbacili", kroz smijeh dodaje Domagojev otac.
Nešto slično prolazili su i roditelji Ante Rebića, odmalena iznimno tvrdoglavog, svojeglavoga klinca s kojim nitko nije znao izaći na kraj. Sve dok se nije pojavio Niko Kovač i pronašao formulu... Šime Vrsaljko prve nogometne korake napravio je u rodnom Zadru, bio je negdje u pionirima ili kadetima kad je osam godina stariji Danijel Subašić već branio u prvoj momčadi. Iako, mogao je i igrati.
"Iskreno, šteta što nije odlučio biti igrač. Odlično igra nogomet, brz je, eksplozivan, tehnički dobar... Kad bi se dogodilo da mora igrati na treningu, uvijek je bio među najboljima", pamti Stanko Mršić.
U svojim Okujama, u blizini Velike Gorice, dječačke snove sanjao je Marcelo Brozović, neopterećen školskim brigama, a u Splitu je stasavao Ivan Strinić.
Nastavak na sljedećoj stranici...
