Em što je bio car, em takav koji je odustao od reformi, efikasno je eliminiran i društvo je bilo spremno za krenuti naprijed. Bila bi sigurno manje spokojna da je znala da će Aleksandar III, sin ubijenog cara koji ga je naslijedio, biti konzervativni nasilnik koji će ukinuti mnoge očeve reforme.
A opet, Perovskaji bi definitivno bilo neopisivo drago da je znala da će je od Februarske i Oktobarske revolucije sve do danas povjesničari smatrati kreatorom atentata koji je 36 godina poslije direktno prouzročio rušenje carske vlasti i uspostavu republike. Pitanje je, doduše, što bi mislila o toj republici da je znala na što će ubrzo izaći.
Primjerice, 1921., kada su sahranjivali upravo preminulog Petra Kropotkina koji je podlegao od upale pluća kratko nakon povratka u domovinu iz egzila, njegovi anarhisti imali su posljednju priliku u sovjetskoj Rusiji da se otvoreno okupe. Na pogrebu u gradiću Dmitrovu nosili su zastave, izvikivali parole, a ne bi dobili priliku niti za to da osobno Vladimir Iljič Lenjin nije zapovjedio državnim vlastima da ih za tu priliku puste na miru.
Pitanje je, također, bi li Lenjin bio tako galantan da je znao da će prekaljeni anarhisti na sprovodu Kropotkinu izvikivati protuboljševičke parole. To je bio i posljednji put da su anarhiste pustili da se otvoreno izjašnjavaju. Što se Perovskaje tiče, nju je kroz cijelo 19. i poslije 20. stoljeće kao junakinju koja je žrtvovala život u borbi za društvenu pravdu i ustavne reforme, podjednako slavila inteligencija od liberala sve do radikalne ljevice.
Boljševici su od nje napravili državnu ikonu od ranih 1920-ih nadalje. O njoj su pisane knjige, romani, snimani su filmovi, njoj je Dmitrij Šostakovič posvetio jednu kompoziciju, a 1968. po njoj je nazvan i asteroid što su ga astronomi otkrili 28. travnja te godine. Bila je doista zahvalan materijal za slaviti je na takav način. Rodila se 13. rujna 1853. u obitelji generala Lava Nikolajeviča Perovskog, koji je neko vrijeme bio čak i guverner Sankt Peterburga, i vrlo rano se stala žestoko sukobljavati s ocem.
Pravo govoreći, otac joj nije bio posebno drag čovjek. Zapravo je bio despot koji je i na vlastitu suprugu gledao s visoka i omalovažavanjem jer je Varvara Stepanovna Perovskaja bila iz puke "provincijalne aristokratske" loze. Pa je otac dodatno poludio na svoju kći koja si je, uz poticanje majke, nepokolebljivo zadala da se fakultetski obrazuje. Diplomirala je za učiteljicu, potom i medicinsko sestrinstvo najviše koliko je to u tadašnjoj Rusiji jedna žena uopće mogla.
Otac dvaput promislio prije nego što bi se s tom djevojkom išao kačiti da je samo znao da će njegov despotski odgoj u njoj, koja je i inače gutala knjige i znanje, dovesti do takve kontrareakcije da će već sa 16 godina na sveučilištu ući u krug djevojaka koje su razmjenjivala radikalnu literaturu s idejama rješavanja brutalne društvene nepravde toga doba. Nakon završenih studija, iz roditeljskog doma otišla je ne javivši se ocu.
Suvremenici su je opisivali kao intelektualno okretnu i inteligentnu, pričali su o tome da se smijala zvonko, da je zračila karizmom, a izgled... Tamnija, plavooka plavuša s nježnim licem, istodobno s osjećajem za čast, aristokratskim stavom prema dužnosti, ali i samosvijesti, sve to Nikolaj Troicki sažeo je u konstataciju da je bila riječ o "najpopularnijoj osobi između tisuća i tisuća boraca protiv carističke aristokracije".
Prvi put je u zatvoru završila 1874., sa samo 21 godinom, sad već kao pripadnica Kruga Čajkovskog. Oslobodili su je tek 1877., da bi ona praktično odmah krenula u pokušaj oslobađanja iz zatvora revolucionara Narodne slobode Ipolita Miškina. Nije im uspjelo, bježala je, otac joj sigurno nije bio baš zadovoljan životnim stilom kćeri, da bi 1878. postala članicom nove organizacije – Zemlja i sloboda. U samo nekoliko dana imenovali su je u vrh organizacije.
Studentima je držala tajna predavanja o borbi, organizirala je Radničku gazetu, a u studenom 1879. po prvi put je pokušala atentat na cara, i to dizanjem u zrak carskog vlaka na pruzi od Sankt Peterburga do Moskve. Nakon toga pridružila se Narodnoj slobodi i samo nekoliko dana poslije pod njenom organizacijom pokušali su novi atentat, a onda još jedan u Odesi u proljeće 1880., sve redom neuspješno. No, onaj iz 1881. bio je potpuni uspjeh i s njime je smatrala da je njen život u potpunosti ispunio svoju svrhu.
