Opisao je i razlike.
"Na Istoku sve traje. Bitan je razgovor, jer kad te ne znaju, morate sjesti i pričati, upoznati se s čovjekom. Sjećam se kad smo bili u malome mjestu Karabal kod Biškeka, ušli smo u džamiju jer je naš domaćin koji se bavio kok boruom bio vjernik, išao je na molitve, pa smo išli s njim. Brzo se oko nas skupilo puno ljudi."
Bilo je to u doba kad su znali da se od 16.000 ljudi iz Srednje Azije koji su otišli u ISIL u Siriju i Irak, do tada nešto od njih vratilo kući. Nije im bilo svejedno, ali su tamo shvatili da su predrasude vražja stvar.
"Shvatiš da se posvuda ljudi dijele na dobre i loše. Mi smo ispitivali njih, oni nas i kroz to samo osjetiš kako ti se raspadaju predrasude. A, znaš, strašno je zanimljivo kad uhvatiš sebe kako odgovaraš kad te tamo negdje netko pita kako živiš u svojoj zemlji", pričao je dalje.
"Kirgizi i Kazasi diče se time što su nomadi, drugačiji su sklop od Tadžika i Uzbeka. Kod njih je ostalo, kao, jesmo muslimani, ali svejedno cugamo od danas do sutra. Kao naši Bosanci, liberalni su. Kad se pije, onda se pije dok se ne padne. Dok u Tadžikistanu, posebno u Uzbekistanu, cugu kupiš u dućanu i ne smiješ to piti na ulici."
Shvatio je da ispada da, što je viši stupanj civilizacije, više se trebaš plašiti drugog čovjeka.
"Ljudi su prema tebi najbolji u najvećim zabitima." Zaljubljenik u putovanja postao je kad su on i Boris, koji je tada landrao svijetom već 16 godina, dogovorili ići do Kamčatke. To je propalo, pa su dogovorili Aljasku. "Aljaska je bila National Geograpic u 3D, posljednja granica u punom smislu koja je čak i Amerima potpuna egzotika. Tamo smo upoznali dvojicu 'polunatives'. Po njima smo skužili da je to nešto drugačije od prosječnih Amerikanaca. Imali su, koliko god ludo zvučalo, način razmišljanja nalik na nas, poput ekipe nekih dečki iz naše škole", pričao je.
To ih je navelo da se raspitaju ima li u SAD-u još Indijanaca koji žive tradicionalno. Ispalo je da su to još samo oni iz naroda Navajo, u rezervatu koji se proteže kroz Utah, Colorado, New Mexico i Arizonu.
"Došao sam u rezervat, gledali su u mene u njihovom gradu Window Rocku kao u apsolutno čudo. Bijelac, pa još kad sam rekao da sam iz Europe... Kao da nama tu dođe Indijanac i kaže da je došao učiti o našoj kulturi", pričao je.
Tu je naišao na kustosicu koja je shvatila o čemu je riječ. Upoznala ga je sa starom Indijankom Sue, koja živi u, recimo, planini i baš je bila na tečaju iz keramike. "OK, možeš ići pomoći ženi", kazala mu je.
"Kod nje sam radio poljski WC, čuvao ovce, cijepao drva, usput i hodao okolo i fotkao. Kad je došao Boris, otišli smo do Jamesa, kojega smo zvali Charles Bronson. Da, zbog izgleda. Stavi na njega perje, odjeni ga tradicionalno i izgleda kao slavni poglavica Ludi Konj", pričao je dalje, a onda se osvrnuo na nešto što ga je užasno potreslo kad je posjetio njihov tamošnji muzej.
"Amerikanci su doslovno provodili prema njima politiku istrebljenja. Kao, znamo mi sve to, ali svjestan postaneš tek kad sve to vidiš na jednom mjestu. James je, recimo imao 10 godina u 1960-ima i u školi nije smio govoriti svoj jezik. Ali je bio prkosno dijete i progovorio je navajo. Njegov učitelj ga je za kaznu objesio o vrata učionice za noge da visi cijeli veliki odmor. Taj isti čovjek koji je kao dijete proživio takvu torturu, prihvatio je nas, bijelce iz Europe, pokazao nam svoju kulturu, primio nas u obitelj. Pokušavao sam jahati bikove, krotiti mustange, pokazivao mi je kako se baca laso. Mi smo njima radili ćevape, pekli smo im janje na ražnju, što oni prije nisu nikad vidjeli, samo su čuli da neka plemena daleko na sjeveru čine to isto."
Ukazali su im tu čast da su ih pustili da prisustvuju jednoj od njihovih najsvetijih ceremonija, kada djevojčicu iniciraju u svijet žena, kada dobije prvu menstruaciju. Jer Navajo žive u matrijarhatu. Trajalo je to četiri dana. Djevojčica nije smjela igrati se s djecom niti s igračkama, morala je paziti na držanje, što joj je bila gnjavaža. No to je i način da vidi što je čeka kad odraste.
"Zadnjeg dana je dovedu u hogan, nastambu od oblica. Dovedu šamana, pjevaju pjesme, molitve. Majka i baka su joj prali kosu pred zoru, da bi onda u cik zore istrčala vani prema suncu, a za njom gomila razdraganih ljudi koji su oko nje molili cijelu noć."
Objasnio je da je to zato što vjeruju da su duhovi njihovih predaka u zoru najaktivniji i da traže "dobrog čovjeka" kako bi ga obasuli blagoslovima. Pozvali su ih i da s njima prisustvuju sundanceu, zazivanju dobrih duhova.
"Bilo je kao u filmovima. Zapale vatru, pjevaju i plešu. Indijanci ne gaje duh američkog sna, super auto, puno novca. Dovoljno je imati obitelj, živjeti s njima i to se smatra uspješnim životom. Bijelcima, generalno, nije jasno da su Indijanci zadovoljni s tim, da jednostavno žive i postoje, da su u skladu", pričao je.
Na nekim mjestima, rekli smo mu, komunikacija nas je podsjetila na "Život na sjeveru", na Cicely.
"Ah, Aljaska je stvarno luda ko kupus. Tamo čovjek nije na vrhu hranidbenog lanca. Čim sam sletio na otok Kodiak, išao sam za vikend kod jednog kapetana, a oni su mi odmah uvalili pušku", kazao je.
Objasnili su mu da je tamo grizlija isto koliko i ljudi, 7000. "Trava je visoka dva metra, frajer ti izleti, a vidio sam ga i usro sam se. Neopisivo koliko je velik taj medvjed. On kad hoda, a uredno prelaze cestu, hrbat mu doseže kao prosječan osobni automobil. Pa kad se propne...", uglavnom, pitao je domaćine kako mu mogu dati oružje, a ne znaju ga.
"Nije li vas frka da ću poludjeti, ubiti nekoga? Kaže mi on: 'Vidi, stari, mi otprilike znamo procijeniti razumnog čovjeka, pa idemo u skladu s tim. A inače smo svi dobro naoružani, pa ako samo jednom zajebeš, svi ćemo te izrešetati drage volje.'"
Na kraju smo ga pitali koliko mu je trebalo da se nakon tih putovanja vrati sebi. "Nisam se vratio sebi. Još od Aljaske. I ne želim se vratiti sebi; na razmišljanja, predrasude, od prije kakvih sedam godina."
