"Rekli su mi da autističnog sina strpam u ustanovu"

Kad je bio mali imao je svoje idole. Supermen i Bruce Lee. Supermen – jer je neizmjerno snažan i brz. Svemoćan je. I vidi kroz zidove. Zbog Bruce Leea je pak krenuo na kung fu i upijao njegove misli:“Budi poput vode jer je najnježnija tvar, a može prodrijeti u najtvrđu stijenu. Ona može kapati ili polako puzati, a može razbijati sve pred sobom.“

U djetinjstvu je odgledao sve Bruceove filmove i pročitao njegove knjige, a kad se oženio, počeo je sakupljati stripove, crtiće i slikovnice koje će jednog dana gledati sa svojim sinom. Zamišljao je koje će igre s njim igrati, kako će ga učiti raznim vještinama, ići s njim u kino i kazalište, upoznati ga sa svijetom u koji će jednog dana samostalno kročiti.

A kad mu se rodio sin, počeo je uživati u ostvarenju svog sna. Presvlačio ga, uspavljivao, letio nebom poput Supermena, kad je s devet mjeseci njegov sin Radames – kako ga je nazvao u svojoj knjizi – prvi put izgovorio 'tata'. Ali sve njegove snove pokvarila je jedna dijagnoza.

Viralni hit Life Dirljivo pismo majke autističnog djeteta: I on želi prijatelje...

Dalibor Talajić uskoro će promovirati svoju knjigu 'Most ponad burne rijeke… ili o velikoj borbi jednog malog tatinog borca…'. Napisao ju je prije pet godina. Nastajala je kronološki. Zabilježio je u njoj trenutke, sate i dane, tjedne i mjesece, pa onda i godine njihove zajedničke borbe protiv Radamesove bolesti. A prva dijagnoza s kojom su Dalibora i njegovog Radamesa ispratili iz pedijatrijske ordinacije bila je – problemi u socijalnoj komunikaciji. 

Tata, imamo problem!

„Rekao sam u sebi – pa, nije to ništa! Malo terapija i problem će biti riješen. No, kako sam napisao u knjizi – taj roditeljski grč u želucu govorio mi je da postoji još nešto. Taj roditeljski osjećaj nažalost, nikad ne vara. Radames je sve do prve godine bio veselo i razigrano dijete. No, onda sam počeo primjećivati da se ne odaziva kad ga zovemo. Kad bih mu dao igračke, sa svakom se igrao na isti način. Uzeo bi predmet u ruke, 'vozio' ga lijevo-desno u razini očiju, a zatim nakosio glavicu, zažmirio na jedno oko, a drugim ga dugo promatrao kao da ga detaljno proučava. Nije mu nikad trebalo društvo, bio je dovoljan sam sebi“, prisjeća se Talajić. 

Kad je navršio dvije godine, upisali su ga u vrtić. Dalibor se zdušno nadao da će tad sve sjesti na svoje mjesto. Djeca, grupa, zajednica, vratit će Radamesu interes za igru s drugima. Dvojezični vrtić i mala grupa bili su idealno mjesto za učenje novih vještina i igru, no ubrzo je stiglo još jedno razočaranje. 

„Tata, imamo problem. Radames ne sudjeluje u igrama, niti u zajedničkom programu. Sjedi sam i ako ga želimo uključiti, protestira, viče i plače“, rekla mu je odgajateljica, pa su Radamesa morali ubrzo ispisati iz vrtića. 

Revolucionarno Znanost Autističnoj djeci ne pomaže medicina, već roditelji

„Bojao sam se sam sebi priznati, a bilo mi je jasno. Bilo me strah izgovoriti tu riječ, jer onda ona postaje stvarnost s kojom se tad još nisam bio spreman nositi. Nisam ni znao kako. Znao sam samo da je moj sin jedinac oko sebe izgradio zid koji ja ne mogu probiti. Shvatio sam da nisam ni Supermen, ni Bruce Lee. Ne mogu kroz taj njegov zid vidjeti, niti ga mogu srušiti“, govori Dalibor Talajić. Tog ljeta mislio je da će se situacija ipak popraviti kad dođu na more. 

Senzorno-motorna disfazija

„More, otvoreni prostor, druga djeca, kupanje, duge šetnje, vožnja brodom, sve će to pokrenuti Radamesa, mislio sam. No, dok bi se druga djeca zajedno igrala, moj sin je uvijek bio uz mene, ali zapravo i nije bio. Ima tamo jedan trampolin s nekoliko mreža. Cijelo njegovo društvo išlo je skakati. Odveo sam i njega. Svi su skakali, samo je on trčao između mreža. Nije se na drugu djecu ni osvrnuo. Imao je neviđenu energiju. Znao bi trčati satima. I uvijek isto – blizu kuća, gledao bi u pod i trčao, trčao, trčao. Uzeo sam s njim svaki dan pješačku rutu do susjednog mjesta – četiri kilometra. Mislio sam – umorit će se, stati. No to se nikad ne bi dogodilo“, priča Talajić. Konačno, nešto kasnije stigla je i nova dijagnoza: senzorno-motorna disfazija. Poremećaj iz spektra autizma. 

Kad je Radamesu bilo četiri i pol rečeno mu je da odu na razgovor logopedima i defektolozima u Edukacijsko rehabilitacijski fakultet. Tamo će im reći što i kako dalje. Dalibor priznaje da čak i danas, nakon toliko godina, protrne kad se sjeti što su mu tamo rekli. 

         NASTAVAK NA SLJEDEĆOJ STRANICI...