Rusija na izdisaju uništena virusom i teškim oružjem

“Do jezera”, naslov pod kojim se kod nas govori o ruskoj seriji “To the Lake/Epidemiya”, odnosi se na izvanvremenski nestvaran lokalitet, ujedno finalno odredište i potencijalni spas za skupinu dotad povlaštenih, a odjednom bezdomnih ljudi u smrtnoj opasnosti. Cilj njihove riskantne avanture otočić je usred zaleđenog jezera u mitskoj Kareliji, gdje je posljednje počivalište jednog potopljenog broda preuređenog u vikendicu. U tom improviziranom čardaku na kraju svijeta udomit će se nakon niza (samo)ubilačkih peripetija šaroliko društvance, tj. moglo bi se reći, od svake generacije, socijalne kategorije, od svakog tipa osobnosti po primjerak. To nikako ne znači da se sezona zatvara nedvosmislenim happy endom, naprotiv, posljednja epizoda ostat će otvorena efektnim cliffhangerom, koji je i iscjeljujuć i jeziv i histerično smiješan (pogotovo gledatelju sretno izluđenom nebrojenim obratima kakvima je intenzivno izlagan u gotovo osmosatnoj cimalici, jer ovakvo što se, naravno, priušćuje u komadu) i kao takav vuče na daljnje ispisivanje/iščitavanje. Nasreću, uskoro gledamo drugu sezonu.

Prva sezona serijala koji se labavo oslanja na “Vongozero”, bestseler ruske autorice Jane Vagner, na primarnoj je razini dinamična zabava s robusnim autima, teškim naoružanjem, žestokim alkoholom i hipnotičnom glazbom (preporuka za soundtrack, kao forgešmak za gledanje). 

Dobili smo, dakle, film ceste u osam nastavaka gdje desetak vrlo samosvojnih pojedinaca spašavajući glavu pred neobjašnjivom epidemijom mora u grupi, izrazito heterogenoj pa zato konstantno na rubu eskalacije, bježati kroz zametenu pustoš. Nespojivi individualci prisilno provode vrijeme jedni uz druge u skučenom prostoru, bilo u slabo grijanim vozilima ili usputnim skloništima, jer ma koliko se neki od njih međusobno ne trpjeli, dok naokolo vrebaju svakojake pogibelji, zajedno su jači. Epidemijski triler Pavela Kostomarova u prvoj je liniji, očito, apoteoza solidarnosti. Opasnost prvenstveno prijeti od nepoznate i brzošireće boleštine koja od početnih simptoma nalik na tuberkulozu galopirajuće dovodi do fatalnog ishoda pretvarajući bolesnike u oslijepljene “zombije”. Jednako gadnu ugrozu predstavlja bešćutna vojska kojoj je zadatak uvoditi red među oboljelo ili samo prestravljeno stanovništvo, a dodatni strah utjeruju paravojne postrojbe koje pljačkaju i ubijaju. Ono što je u općoj anarhiji ipak scenaristički najpotentnije, pa i gledatelju najintrigantnije, rizici su koji proizlaze iz entropije kompliciranih odnosa kakvi se vrtlože među suputnicima. Svi ti putnici u nekoj se mjeri poznaju iz mirnodopski uređenih situacija, no u abnormalnim okolnostima njihove su interakcije, sad oljuštene od kurtoazije i samokontrole, neprestano na rubu ili usred pucanja, što komunikaciju svodi na eksplozivnu izmjenu razumnih postupaka i ishitrenih ispada, empatičnih odluka i razmirica koje svako malo iskuljaju iz otprije neriješenih netrpeljivosti. 

Pri kraju takvo prinudno zajedništvo, međutim, prerasta u privrženost, pa se i zbog toga veselimo daljnjim usložnjavanjima njihovih ljubavnih i (ne)prijateljskih relacija. A tko se uopće zatječe u toj karavani koja se kroz prekrasno snimljenu bjelinu probija na krajnji sjever? U autima, što vlastitim, što putem “zaplijenjenima”, naći će se stanovnici susjednih vila iz rezidencijalne moskovske četvrti te pokoji privremeno pridruženi član, s tim da pripadnici dviju patchwork obitelji predstavljaju klasni melanž i time sukus ruskog posttranzicijskog društva. 

U malom konvoju nalazimo tako dva patera familijasa čiji je mačizam poprilično ugrožen dok se ne baš najuspješnije bakću s izazovima preživljavanja. Tu su i lijepe, a i poduzetne žene Anja i Ira (sjajne uloge Viktorije Isakove i Marijane Spivak - pamtimo je iz Zvjagincevljeve drame “Bez ljubavi”), te troje, uvjetno rečeno, djece u rasponu od osnovnoškolske do adolescentske dobi, koji su ključni akceleratori zbivanja. S njima je i djeduška Boris koji, pojavivši se niotkuda u domu svog otuđenog sina Sergeja, najprije spasonosno pokreće, a onda nezamislivo komplicira radnju, da bi naposljetku, čim ispuni svoju iskupljeničku misiju, iz nje zauvijek nestao. Centralni protagonist, spomenuti Sergej, prikazan je kao tragikomični mučenik koji na neizvjestan put silom prilika krene s dvjema ženama, sadašnjom i bivšom suprugom, koje se, malo je reći, ne podnose, sa sinčićem prvoškolcem iz propalog braka i autističnim tinejdžerom, sinom aktualne supruge. Izlažući njegovu pasiju, Kostomarov sugerira kako si dokoni urbani čovjek lako može upropastiti život ako bezglavo inzistira na utopiji romantične ljubavi i apsolutne sreće, dok je u siromašnoj provinciji sve jednostavnije, jer ondje ljudi stoički odživljuju što im je namrijeto, da navedemo samo jedan od ovdje prisutnih, bezazleno humornih primjera antagonizma između metropole i ostatka zemlje.

U epizodama koje se fluidno nadovezuju promatramo intelektualce, one deklasirane, npr. matematičara Borisa iz bivših vremena kojeg je uništila Perestrojka, ali i mlađe visokoobrazovane pojedince koji fantastično opstaju u posttranziciji, kao što je slučaj s elegantnom psihoterapeutkinjom Anjom. Pred očima su nam i novokomponirani skorojevići, poslovnjaci raznih fela i bivše striptizete, ukratko, autor se jasno, ali bez pretenzija ozbiljnijeg političkog komentara referira na slom Sovjetskog Saveza i promjene koje su uslijedile. Zanimljivo je kako se u tim ustvari ratnim okolnostima najbolje snalaze oni koji sa svojih marginaliziranih pozicija umiju bistro razmišljati i reagirati. Apsurdan je u tom smislu i sraz pojedinca i državnog aparata u koji se nemoguće pouzdati, pa spas u bezizlaznim momentima ne stiže od sustava, nego od drugih jednako skrajnutih individua, primjerice mjesne liječnice, jedne no nonsense woman ili čudnovatog lokalnog doktora eksperimentatora i skromnog idealista, koji sasvim sam po ledenim pustarama nastoji pomoći kome stigne, po cijenu vlastite dobrobiti. Brzinsko napuštanje privilegija moskovskog življenja, ali i postulata koje nameće funkcioniranje u hiperurbanoj sredini, ove ljude itekako pomjera; iznenadnim katapultiranjem iz elitističkog “babla” svakome od njih slijedi šok, doduše, nekome i katarza. 

Zajedničko putovanje ne donosi samo teret kolektiviteta, nego i balast osobne transformacije, a koliko će itko od njih time postati bolji čovjek, teško je reći. Priča je jaka, između ostalog, i stoga što ne klizi u patetično pojednostavljivanje, protagonisti nisu papirnato postavljeni, ni žrtveničkog ni herojskog predznaka, a na sveprisutnu prijetnju reagiraju sukladno nepouzdanosti svog karaktera i promjenjivosti raspoloženja, čas autentično emocionalno, čas instinktivno animalno, jer s nestankom društvenih konvencija gubi se i uljuđenost, barem ona malograđanska, hinjena. Serija nabijena uspjelim forama i tarantinovskom brutalnošću opušteno se i pametno bavi preživljavalačkim mehanizmima koji se čudotvorno mobiliziraju u izvanrednim prilikama, pa i time kako su se sve ljudi u stanju ponašati kad im je ugroženo ono najvažnije, od djece do vlastitih života, no sljedeću sezonu iščekujemo ponajprije zbog vjerodostojnih likova i njihovih međusobnih interferencija: nitko tu nije posve dobar, hrabar, simpatičan, a takvi, nesavršeni, kolju se i obožavaju, u tome je tajna, zato navijamo za njih.