Od 1998. on je vodio grad Mahačkalu, glavni grad Dagestana, kao svoj vlastiti političko kriminalni posjed. Angažirao je posebnu osobu kako bi kontrolirao grad koji se smatrao najnemogućijim za vladati njime u Dagestanu, republici najtežom za kontrolirati je u Rusiji. Amirov se činio neunuštivim. Preživio je najmanje 10 atentata. Jedan mu je metak prošao kroz kralježnicu, u uredu mu je eksplodirala jedna raketa. Pratile su ga glasine o korupciji, brutalnosti, kriminalnim vezama.
Pamtio je tri predsjednika i tek 2013. država je krenula u njegovo uhićenje. Poslala je iz Moskve vojne helikoptere opremljene topovima i unutra specijalce FSB-a kako bi zgrabili Amirova i još devetoricu i odvezli ih, praktično oteli, u Moskvu u zatvor. Amirov sad guli 10 godina u radnoj koloniji. Bio je to gadan presedan za organizirani kriminal koji nije shvatio da je država u međuvremenu postala previše snažna da bi se više ikako moglo raditi protiv nje nego samo s njom.
Država je veća od najveće bande u tvom gradu, morali su prihvatiti, više to nisu bile 90-e. Danas dakle vrijedi, zaključuje Galeotti, budi u dobrim odnosima s Kremljom i Kremlj će zažmiriti na tvoje stvari.
Sve je to samo bizni, reći će ljudi iz organiziranog kriminala u Rusiji i Ukrajini još od početka 90-ih. Ključna karakteristika organiziranog kriminala u Rusiji danas jest njegova isprepletenost s legitimnom ekonomijom. Razdvajanje prljavog od čistog novca u Rusiji je beznadna zadaća, ako ni zbog čega drugog zato što je u 90-ima bilo praktično ne moguće zaraditi iole ozbiljniji novac bez da se čine stvari koje su u najboljem slučaju etički upitne, u najgorem totalno nezakonite.
Tada je uobičajeni način rješavanja poslovnih nesuglasica bilo ubojstvo. U zloglasnim aluminijskim ratovima lopovi su grabili tvornice mrežom ubojstava i drugih metoda, prema najnovijim metodama u njima je pobijeno nekoliko tisuća ljudi. S izlaskom iz 90-ih to doba je najvećim dijelom odumrlo. Bivši mafijaški odvjetnik Valerij Karišev kaže da su mnoge mafijaške legende sad mrtve, plaćenih ubojica puno je manje nego prije, iako ih još ima, reketarenje je u svojoj najtvrđoj formi iskorijenjeno, biznis se više se rješava u gangsterskim obračunima nego na sudovima.
Galeottiju je jedan britanski biznismen ispričao da je 2009. dvaput morao hitno putovati u Moskvu jer su mu lopovi htjeli oteti nekretninu. Prvi put su naprosto došli i prošetali pored njegovih zaštitara. Morao je zvati lokalnu policiju da tipove izbace vani. Drugi put upali su s odvjetnikom i sudskim ovšiteljima želeći vrijednošću nekretnine prebiti nepostojeći dug.
U samo nekoliko sati vlasnik je riješio problem, po svoj prilici uz umjeren mito policijskom šefu, što mu je svakako bilo bolja opcija od višetjednih sudskih maltretiranja, plaćanja pravosudnih naknada i ilegalnih podsticanja pravne države na djelovanje. Nove kriminalce biznismene to ne čini prvacima vladavine prava, ali pokazuje da uz određene uvjete zaštita vrijednosti postoji. Iako, oni sami su svjesni da bi doista nekorumpiran i pošten sustav bio prijetnja njima samima.
Korporativna špijunaža, podmićivanje, političke veze... sve su to metode poslovanja i danas, ali sada je na djelu ipak djelovanje u nekakvoj sivoj zoni biznisa za razliku od prije.
Gangsterska ekonomija kakvu je Rusija nekoć razvila, iziskivala je i adekvatne usluge. U 90-ima bila je potražnja za lopovima i lomiteljima nogu. Za neke sofisticiranije primjene, pa i ubojstva, bande su tražile sportaše i majstore u borilačkim vještinama. Bandu Ljuberci tako su osnovali dizači utega i hrvači, a bilo je angažmana i za bivše policajce i vojnike odnosno časnike. Zloglasni Aleksandar Solonik, poznat i kao „Aleksandar Veliki“ te kao „Superubojica“, specijalizirao se za atentate odlično zaštićenih gangstera.
1994. probio se iz policijske stanice sam samcat, pobivši pritom sedmoricu policajaca. 1995. postao je jednim od samo šačice ljudi koji su pobjegli iz moskovskog zatvora Matroskaja Tišina. Radio je za razne grupe, često sukobljene. To se nije smatralo problemom. On je naprosto davao svoje usluge na tržištu. I tako sve dok nakon bijega iz zatvora nije pobjegao na Grčku. U trenu više nije bio pružatelj usluga, nije bio na tržištu, i jedan od njegovih bivših klijenata poslao mu je ubojice.
Solonik je inače znao što riskira. U Rusiji je inače ponekad teško znati i za koga uopće radiš. Tako je ubojstvo mafijaškog bossa Vasilija Naumova 1997. bilo posebna sramota policije Sankt Peterburga, jer se ispostavilo da su njegovi čuvari bili pripadnici specijalnih policijskih jedinica za ekstremno hitne intervencije koji su kod njega radili u fušu. A sva je prilika da nisu imali niti pojma koga su osiguravali.
Nije to jedini način na koji se usluge mogu iznajmljivati od države; tu su i prisluškivanje, podmićivanje službenika da se na krov automobila stavi plavo rotacijsko svjetlo kako bi mogli voziti mimo prometnih pravila kad zatreba. Manji dio kriminalaca također obavlja neke poslove za državu kao vanjski konzultanti.
Svijet novih, sofisticiranih kriminalnih operacija doveo je do pojavljivanja ljudi sa statusom Semiona Mogiljeviča, godinama jednog od najtraženijih FBI-ovih bjegunaca, jer je u svoje vrijeme obavljao pranje novca i prevare kao mafijaški menadžer. Kao ruski državljanin, on je sada siguran od izručenja, jer je njegovo iskustvo u radu za niz mafijaških grupa u 90-ima danas potrebno mnogim moćnim ljudima. Pritom je mnogima stalo da njegove tajne ostanu kod njega.
I onda se dogodilo da ga je moskovska policija 2008. uhitila – greškom, zato što je u tom trenutku koristio ime Sergej Šnajder. Galeottiju je nekoliko policijskih časnika pričalo da je zapovjednik pod čijom se nadležnosti to dogodilo, iz same vlade dobio takvo ribanje da se morao pošteno pobrinuti da istodobno i oslobodi Mogiljeviča i da izbjegne javno sramoćenje. Poslao je slučaj hitno na sud kako bi ga tamo u postupku zatvorenom za javnost oslobodili zbog nedostatka dokaza.
