Sve je počelo još 2007. kada su krugovi bliski britanskom premijeru Davidu Cameronu otkrili da karizmatični torijevski političar uoči izrazito važnih govora običava koristiti krajnje nekonvencionalnu metodu kako bi djelovao što fokusiranije i jasnije. On naprosto ne ide isprazniti mjehur. A za metodu je doznao iz jednog dokumentarca o legendarnom oratoru Enochu Powellu, parlamentarcu Ulsterske unionističke stranke iz 1960-ih koji je činio upravo to.
Malo je poznato da Cameronova metoda, u stvari, ima potpuno znanstveno opravdanje, doduše ne baš s takvim objašnjenjem koje bi oduševilo javnost. Iris Blandón-Gitlin s Kalifornijskog državnog sveučilišta s nekolicinom kolega provela je istraživanje kojim je dokazala da ljudi koji tijekom izlaganja trpe pun mjehur, puno bolje lažu.
Okupili su 22-oje studenata koji su prvo ispunili upitnike s pitanjima o kontroverznim društvenim i moralnim pitanjima, da bi ih potom podijelili u dvije skupine. Svaki iz prve skupine morao je popiti sedam, a svaki iz druge pola decilitra vode, te su u "kritičnim trenucima" nakon toga morali javno izlagati stavove potpuno suprotne onima koje su naveli da ih zastupaju u upitnicima.
Ispostavilo se da su oni kojima se više žurilo mokriti, davali preciznije i bolje obrazložene odgovore dok su lagali od onih koji su lagali pod slabijim pritiskom punog mjehura. Istraživanje se direktno nadovezalo na rezultate jednog ranijeg istraživanja iz 2011. kada je skupina znanstvenika oko Mirjam Tuk s Imperijalnog koledža London provela obimna istraživanja o utjecaju suzdržavanja fizioloških refleksa iz unutarnjih organa na svladavanje sasvim drugih nagona, poput onog, čisto ljudskog, da se ne laže.
Neka još ranija ispitivanja pokazala su da velika većina judi ima snažan prirodan poriv govoriti istinu. Izgovaranje laži posljedično iziskuje od čovjeka da potiskuje takav instinkt. Istraživanje iz 2011. pokazalo je da postoji povezanost između mehanizama potiskivanja instinkta na jednom području na potiskivanje instinkta na drugom području, ukoliko potiskivanje donosi dugoročnu psihološku korist.
Pokazalo se da takvo kontroliranje nagonima vrijedi i za kontroliranje apetita i mnoge druge vrste suzdržavanja. Tuk je, primjerice, istraživala koliko će grickalica tijekom gledanja filma pojesti oni kojima je rečeno da se moraju potpuno suzdržavati od izražavanja emocija, u odnosu na one koji se nisu morali suzdržavti. Na kraju se ispostavilo da su manje jeli oni koji nisu inhibirali emocije, a slični mehanizmi, ispostavilo se, povezuju i suzdržavanje od mokrenja u odnosu na laganje.
