Life
59 prikaza

Sirijska elita školovana je u Parizu, a marginalci ubijaju u Siriji

Pariz
Thinkstock
Al-Kaida je sebi zadala smrtni udarac napadom na New York, a ISIL-u prijeti slično nakon napada na Pariz

Kao što je Al Kaida udarima na New York 11. rujna 2001. potpisala sebi smrtnu presudu koja će desetljeće kasnije dovesti do njezina uništenja, tako je i tzv. Islamska država masakrom u Parizu prošlog petka udružila protiv sebe najmoćnije sile svijeta. 

Sad po njihovu neformalnom sjedištu u Siriji, gradu Raki, zračnim snagama, osim Amerikanaca, udaraju i Francuzi, Rusi, na to se spremaju i Britanci, a potporu im daju Kina, Iran, pa čak i sunitske zemlje iz Zaljeva koje su ih donedavno podupirale.

Gotovo nitko bitan, zgrožen brutalnošću i protucivilizacijskim postupcima te terorističke grupacije, nije ostao izvan tog saveza koji će, nema oko toga dvojbi, u relativno kratkom vremenu skršiti moć te zločinačke skupine koja gotovo dvije godine na područjima Sirije i Iraka u okviru tzv. kalifata prakticira najnečovječniji oblik vlasti. 

Odsjecanje glava zatočenicima, spaljivanje protivničkih vojnika u kavezima, javna smaknuća stotina ljudi, provođenje genocida nad svim tzv. nevjerničkim skupinama od jazida, preko šijita pa do kršćana, grozote su koje kao da su uskrsnule iz nekih prastarih knjiga. 

No dok se sve to događalo, tamo - na Bliskom istoku, među moćnima nije postojalo dovoljno odlučnosti da se krene u združenu vojnu akciju koja bi ih neutralizirala.

Tek kad su, suočeni s određenim gubicima na samom terenu, vođe tzv. Islamske države počele organizirati terorističke napade daleko izvan područja koje kontroliraju, nedavno u Ankari, potom u Bejrutu, a sad i u Parizu, sve jedan krvaviji od drugog, stvorile su se pretpostavke za udruženu akciju, rat koji će se, kako je to rekao francuski predsjednik Francois Hollande, prema njima voditi - bez milosti.

S tim ciljem došlo je čak i do primirja između sirijske vojske lojalne predsjedniku Bašaru al Asadu i pobunjeničkih skupina koje ratuju već četiri godine, oko toga više nema razlike ni između Moskve i Washingtona, za to postoji suglasje čak i u unutar uvijek podijeljene Europske unije. 

Možda će se nakon dugog oklijevanja tamo poslati i savezničke kopnene snage, iako je vjerojatnije da će, prema modelu iz Afganistana, ulogu Sjevernog saveza preuzeti Kurdi i umjereni pobunjenici koji imaju potporu Zapada te Asadova vojska, u kojoj već ratuju iranska Revolucionarna garda i Hezbollahova milicija, a iza kojih stoji Rusija.

Tako širok savez Zapada i Istoka postojao je još jedino u Drugom svjetskom ratu kad se svijet udružio protiv Hitlera. Pri takvom odnosu snaga tzv. Islamska država, bez obzira na svoje okrutnosti, metode i simpatije koje uživa u ekstremističkim, islamističkim, krugovima, nema izgleda za opstanak. 

To je, međutim, lakši dio savezničkog zadatka jer će to biti borba protiv vidljivog protivnika koji ima svoje postrojbe, zapovjedna mjesta, logističke baze na određenom teritoriju.

Onaj teži dio bit će obračun s terorističkim grupacijama, koji žive u zapadnim ili istočnim društvima, a pobornici su radikalne ideologije tzv. Islamske države, umreženi su s organizatorima njihovih napada i spremni su opasani eksplozivom izići na ulice te u koordiniranim akcijama ubiti na desetine, pa i stotine ljudi. 

Pritom i sami idu u sigurnu smrt, bilo od policijskog metka ili, što je češće, raznošenjem vlastitog tijela kako bi prouzročili što više žrtava. Takvi napadi, kako vidimo i ovih dana, siju strah. Svaki civil, žena ili dijete može postati njihovom žrtvom čije će ubojstvo potom slaviti na društvenim mrežama.

Teško se boriti s protivnicima koji ljubazno pozdravljaju na stubištu, obično se ne nalaze u policijskim evidencijama, vladaju modernim tehnologijama i u jednom trenutku, na poticaj svojih islamističkih patrona, u tenisicama i sportskoj jakni kreću u otprije dogovoreni ubilački pohod.

Upravo takve su bile i ubojice iz Pariza koji su u tri odvojena napada usmrtili najmanje 140 ljudi, dok ih je više od 500 ranjeno. Od njih sedmorice, šestorica su živjela u Parizu ili Bruxellesu, a jedan je došao izravno iz Sirije zakrabuljen kao izbjeglica u okviru migrantskog vala s Bliskog istoka. 

Jedan je bio Alžirac, drugi Marokanac, dok su ostali iz Sirije. Uglavnom su imali između 20 i 30 godina. Većina su pripadnici druge generacije (neki čak i treće) arapskih doseljenika iz bivših francuskih kolonija sa sjevera Afrike. 

Po Francuskoj i frankofonom dijelu Belgije žive desetljećima u izoliranim predgrađima gdje policija ni danju rado ne ulazi, a noću nikako. Analitičari odavno upozoravaju na tu rastuću skupinu, na socijalnom dnu i bez perspektive da se uključe u relevantne društvene tokove.

Pojava tzv. Islamske države, koja zagovara osnivanje panislamističke tvorevine u kojoj bi grupacija kojoj i sami religijski i narodnosno pripadaju bila namijenjena vodeća uloga, upozoravaju sociolozi, vjerojatno im je dala razlog za duhovni bijeg iz svakodnevnice. 

Oni koji su preživjeli njihov masakr govore da su bili hladnokrvni, dobro obučeni ubojice, koji su bez emocija provodili svoj naum. 

Sad se saznaje da su neki od njih proveli određeno vrijeme na ratištima u Siriji gdje su se isticali svirepim likvidacijama. Kako je Francuska dijelom savezničke koalicije protiv tzv. Islamske države, Pariz je bio njihova najlakša meta.

Tamo su živjeli, govorili su francuski, mogli su se kretati, planirati zločin... Stotine tisuća ljudi iz bivših francuskih kolonija danas živi u toj zemlji. Francuzi su Alžirom vladali od 1830. do 1962., Tunisom i Marokom do 1956., Sirijom od 1918. do 1946. (Libija je bila pod Italijom, a Egipat pod britanskim protektoratom).

U pojasu zemalja ispod sjevera Afrike (Čad, Mali, Niger...), Francuzi i danas imaju svoje vojne postrojbe i utječu na tamošnje političke prilike. Pariz je godinama zbog frankofone vezanosti bio omiljeno odredište sirijske društvene elite. 

Svita oko bivšeg sirijskog predsjednika Hafeza al Asada, oca današnjeg čelnika Bašara, tamo je rado dolazila. I sam Bašar je u Damasku išao u školu koja se, osim na arapskom, održavala i na francuskom jeziku (kasnije je na postdiplomski studij otišao u London). 

U početku vladavine on i njegova supruga (školovala se u Londonu) bili su rado viđeni na pariškim okupljalištima. Sve se promijenilo s pojavom tzv. arapskog proljeća. Francuzi su u početku bili protiv rušenja tamošnjih diktatorskih režima.

Branili su vodstvo u Tunisu, nisu podržavali promjene u Alžiru. Kasnije, kad je tijek događaja odveo sve u drugom smjeru, prihvatili su nove okolnosti. U sirijskom građanskom ratu stali su čvrsto na američku stranu zagovarajući odlazak Asada.

Sa svojim zrakoplovstvom bili su među najaktivnijima u udarima na tzv. Islamsku državu. Sad će, nakon masakra u Parizu, to činiti još jače. 

Ono što će Francuzima biti teže jest ono što su nazvali čišćenjem Republike od sigurnosnih rizika, a to je obračun s aktivnim simpatizerima radikalnog islamizma. 

Tako bi francuski državljani koji se vraćaju iz Sirije mogli preventivno biti stavljani u kućni pritvor, a vlasti su najavile da će, po potrebi, moći oduzimati državljanstvo i deportirati one koji su opasni za sigurnost.

Tako bi mnogi, dugo nakon završetka kolonijalnih ratova, mogli iz Francuske krenuti u drugom smjeru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.